Sveto vazmeno trodnevlje

[ina]

PROMIŠLJANJA U VELIKOM TJEDNU

Podijelimo zajedno što vas je dotaklo u velikom tjednu - muke,smrti i Uskrsnuća Isusovog

[maximus]

Veliki Ponedjeljak


Smrt i život su u stalnoj borbi. Ponekad nam se učini kao da je smrt nadvladala i kao da nade više nema. Naš pogled dopire samo do zida smrti. Ne znamo što se događa s ljudima koji su umrli i otišli s onu stranu toga zida. Pokušavamo snagom medicine i razboritog života odgoditi trenutak smrti i produžiti sebi život. Budući da ne znamo što je prijeko, sva se naša pozornost usredotočila na ovaj život do smrti. No osjećamo da se borimo za život koji ne možemo spasiti, a zaboravljamo onaj za koji bi se jedino trebalo boriti. Tijelo stari, brojne ga bolesti napadaju i smrt ga svladava. U borbi protiv smrti često nam ništa ne znače moralni zakoni, pravda, mir, sloboda, tankoćutnost i humanost. Sve je to u drugom planu. A tu upravo smrt dobiva svoje žrtve. Strah od smrti i uzaludnost borbe protiv nje čini da život ostavljamo da umire.

Borba za spas tjelesnog života zavodi nas na krive kolosijeke. Boriti se protiv tjelesne smrti nema smisla. Ona sigurno dolazi. Nije na medicini da čovjeka oslobađa od smrti, jer ona to ne može, nego da čovjeka oslobađa od bolesti, da mu omogućuje da ovdje na zemlji bude zdrav i vmože raditi čestito i živjeti dostojanstveno. Što pobjeđuje smrt?

Čestit, human život pobjeđuje smrt. »Navik on živi ki zgine pošteno« - kaže Krsto Frankopan. Besmrtan je čovjek koji je iza sebe ostavio svijetle tragove. Čovjek koji nam je učinio dobro, ostao je u našem sjećanju zauvijek, njega doživljavamo kao da nije umro, kao da živi i kao da nas vječno prati. Tijelo se hrani materijalnim jelima i pićima. Duša se hrani krepostima, požrtvovnošću, ljubavlju, dobrotom, velikodušnošću, čistoćom i umjerenošću. Kao što čovjekova psiha živi od dobre glazbe, od svijetlih emocija, od pozitivnih i zdravih slika u svojoj mašti, od odluka koje znače život i odvažnost te od sjećanja koja nam donose hrabrost i povjerenje, tako čovjekov duh živi od čiste savjesti, od spoznaje Božje vriječi, od ljubavi, povjerenja i žrtve za drugoga. Čovjekova duša je besmrtna i vječna. Stoga se ona može hraniti samo Bogom, jer je samo Bog besmrtan i vječan. Nahranjen humanim djelima, mislima, riječima i željama, čovjekov duh preživljava smrt, čovjek ne umire nego se rađa za vječni život. Tako život pobjeđuje, a smrt pogiba.

Prema tome, nema smisla boriti se protiv tjelesne smrti, nego se boriti protiv duhovne smrti i zanemarivanja hrane kojom se hrani naša osobnost. Kao što se nema smisla boriti da dijete živi u utrobi majke više od devet mjeseci, jer bi tada umrlo, ne bi se moglo razvijati, tako je besmisleno boriti se da čovjek ne prijeđe iz kratkotrajnog života u vječni život. Na medicini je, i na svima nama, da pomognemo djetetu da devet mjeseci u utrobi majke proživi zdravo, te se zdravo rodi. Tako isto na medicini, na vjeri i na Crkvi je da se bori kako bi čovjek ovdje živio duhom zdrav, da bi zauvijek mogao živjeti u duhovnom, vječnom svijetu. Rijetki su koji nalaze takav jasan put u budućnost. Isus iz Nazareta bio je tu najhrabriji čovjek ljudske povijesti. On je slobodno uzeo na sebe smrt, on ju je izabrao i dopustio da ga uhite i raspnu na križ, kako bi svima jasno pokazao da tjelesna smrt nije tragedija, da ona nije kraj života, nego samo normalni tijek čovjekova rađanja u treću i vječnu fazu života. No, još jasnije je on pokazao pravi put kojim u životu treba ići. On je ljubio svakog čovjeka, prošao je svijetom čineći dobro, drugovao je s alkoholičarima, drogiranima, ovisnicima o zlu, s grešnicima i profiterima, ali ne zato da im kaže kako je s njima sve u redu, nego da im pomogne da se iz toga izvuku. On ih je jedini mogao izvući, jer ne samo da je bio bez ikakvog grijeha, nego i zato što je bio Bog. Zato je mogao nahraniti njihove besmrtne duše, zadovoljiti njihovu čežnju za smislom, pružiti ljubav kakvu ne može pružiti nijedna ljudska jedinka.

Kao što treba paziti da ne oštetimo svoj želudac, srce, pluća ili mozak, tako trebamo paziti da ne oštetimo organe svoga duha, a to su: savjest, duhovni um i čovjekovo duhovno srce. Kao što se treba čuvati da nam virusi i bakterije ne unište organe tijela, tako se treba čuvati da nam virusi zla, požude, uvrede i zloće među ljudima te rezignacije, razočaranja i neuspjeha, ne ubiju dušu i onemoguće nam rađanje u onom svijetu za kojim čezne naša duša.

Kao što rađanje djeteta iz utrobe majke nije smrt nego rođenje, tako i naša smrt ovdje na zemlji nije kraj nego rađanje za život vječni. Isus iz Nazareta je to hrabro pokazao svojim vlastitim životom, vladanjem i riječima. Gledajući u njega slobodni smo od demonskih i zlih sila oko sebe i u sebi, slobodni smo od virusa i razaranja duha, ali smo slobodni također da idemo za svjetlom koje je ispred nas. Nitko u ljudskoj povijesti nije mogao za sebe reći da je život, put i istina. To se usudio reći samo taj Čovjek, učitelj i prorok iz Nazareta. Nijedan od osnivača religija nije za sebe tvrdio da je Bog, jedino je Isus iz Nazareta to jasno potvrdio, rekao i pokazao svojim djelima. Usred mraka zla, neuspjeha, bolesti, razočaranja i očaja stoji sigurno svjetlo Isusa iz Nazareta, koje nam pokazuje da i kroz smrt postoji prolaz. A to je čista savjest, ljubav prema čovjeku, praštanje svima i život u kojem sigurno preživljavamo i pobjeđujemo smrt. To je krepostan život, život prepun nade.

Kao u neki veličanstveni hram ulazi danas Katolička crkva u tzv. Veliki tjedan. Izvana se čini da je to tjedan tuge, žalosti, poraza. Ali iznutra osjeća se optimizam, hod prema pobjedi, ljubav koja se rađa i koja će se na Uskrs rasplamsati tako da je više nitko neće moći ugasiti. Lijepo je biti čovjek, zato što je Isus iz Nazareta živio na ovoj zemlji.




Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"

[maximus]

Iv 12
1Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. 2Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. 3Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. 4Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: 5"Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?" 6To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. 7Nato Isus odvrati: "Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! 8Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek." 9Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa, već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. 10A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti 11jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.

mnogi su se,čitajući ovaj odlomak iz evanđelja pitali, d al i je žena koja s e spominje u današnjem čitanju,ona ista žena koju opisuje Luka u svom evanđelju.odmah odgovaram.za naš duhovni život i napredovanje u njemu je to sasvim svejedno.zašto sam tako počeo?zato jer mnogi se drže tih manje važnih stvari u odnosu na mnogo važnije koje nam sami evanđelisti žele reći.sam čin koji je žena učinila u sebi je dovoljno poticajan.otkriva nam živu vjeru,kajanje,poniznost,svu ljubav i darežljivost i povjerenje.ne samo što se ta kuća napunila mirisom te pomasti,već i ženine plemenitosti.

nasuprot njoj,Judi Iškariotskom bilo je izuzetno žao te pomasti i tog "rasipanja".zar nismo i sami svjedoci,kako u većini slučajeva bezbožni ljudi s mukom i prijezirom promatraju na djela koja čine pobožni i dobri ljudi radi slave Boga.u većini slučajeva ne pokazuju to izravno,jer žele biti uglađeni i fini,baš kao i Juda.zato i takovi ljudi,da bi smanjili vrijednost dobro učinjenig djela,a ponizili osobu koja je čini,nabrajaju što bi s e umjesto toga moglo učiniti bolje i korisnije.možda bi se doista i moglo...?na svijetu ništa nije tako dobro,da ne bi moglo biti još bolje.ali se takvim djelima prvenstveno očituju nakane onoga koji to čini.zato je i Isus pohvalio ženu isključivo radi njene dobre i plemenite nakane,a svjedoci smo za nekoliko dana,kako s e  Juda sam otkrio i koje su mu bile namjere i zbog čega je tako govorio.

Ivan nam još opisuje kako su mnogi Židovi dolazili u Betaniju ne samo radi Isusa,već i da vide uskrišenog Lazara.pa zašto i ne bi?nema u tome ništa loše.znamo d a je Isus činio čudesa zato da bi ljudi prepoznali i vjerovali u njegovo božanstvo.no kao što znademo,to mnoštvo je nehotice ubrzalo donošenje zaključka scećeničkih glavara da Isusa treba ubiti.slijedimo i budimo uz Isusa ovaj tjedan u svemu.

[maximus]

Likovi velikoga tjedna


Marija Magdalena


Marija iz Betanije jest lik s početka velikoga tjedna koji - čini dobro. Ona čini dobro Isusu, čak i ako zaboravimo da pri tome rabi skupocjenu pomast. No ona i nama čini dobro. Budući da se sve slaže tako da ide protiv Isusa, pomazanje u Betaniji «šest dana prije Pashe» jasno nam pokazuje da Isus na križnome putu neće nailaziti samo na neprijateljstvo i prezir, nego i na beskrajnu ljubav.

Otpor i nerazumijevanje - Marko i Matej izvješćuju: "Vidjevši to, učenici negodovahu: "Čemu ta rasipnost?"". Odupirali su se tome najbliži Isusovi učenici. Kod Ivana Juda vodi glavnu riječ. Njegova argumentacija je vrlo moderna: što bi se sve sa spiskanim novcem moglo učiniti za siromahe! No takve riječi razotkrivaju dušu. Tko ne razumije rasipnu ljubav, teško da će imati srca za siromahe. Nevoljko "zašto" ukazuje samo na to kako oni koji su pitali nisu sposobni na prvo mjesto staviti ljubav prema Isusu. Izliti na noge "libru prave dragocjene nardove pomasti" - to je rasipništvo. Kritičari su pogodili pravu riječ, no nisu razumjeli znakovitost toga čina. Isus staje u Marijinu obranu. Baš kao što ju je branio pred prigovorima njezine sestre Marte (usp. Lk 10, 42), i sada je štiti te njezinu pomazanju daje tumačenje - "Pusti je! Neka to izvrši za dan moga ukopa" (Iv 12, 7) - koje ga pretvara u proročki znak. Marijina "vjera jest takva da ona djeluje po Božjemu nadahnuću te na taj način ruši sva uobičajena mjerila. Isusov je Duh u njoj djelatan kao onaj koji relativizira sve zemaljsko i sadašnje - to što će po Božjoj volji trebati činiti kršćanstvo u budućnosti"(Heinrich Spaemann). Radosna vijest jest za sva vremena: Isus štiti ljubav koja mu je iskazana protiv svakog drugog zemaljskog zahtjeva.

Na uskrsno jutro žene idu na Isusov grob kako bi pomazale njegovo tijelo. Među njima je Marija Magdalena (papa Grgur Veliki sve je žene koje su išle pomazati tijelo identificirao s njom). Tu se zatvara krug: nema više pomazanja mrtvaca. Marija iz Betanije ga je preduhitrila. No ljubav za Isusa koja je pokretala te žene (slijedile su ga i podržavale), otvorila im je oči. One su prve vidjele Uskrsloga.


Molitva


Bože ljubavi i pozornosti, ti želiš da se jedni prema drugima ophodimo s pažnjom i poštovanjem. Pomozi nam da jedni za druge pronađemo riječi i geste koje neće biti proračunate i kojima nećemo jedni druge kupovati. To te molimo po Isusu Kristu, koji je dopustio da mu Marija pomaže noge skupocjenim nardom. Amen

preuzeto iz TBH

[maximus]

Veliki Utorak

SVATKO MOŽE BITI "JUDA"
 


Čitanja:


Iz 49, 1-6


U svakome je čovjeku duboko položen poziv koji samo on može ispuniti. Što ja smatram svojim pozivom?


Iv 13, 21-33. 36-38


Juda je u kršćanskoj svijesti postao sinonim za stravičnu izdaju. Od tada se ljudi pitaju kako je moglo doći do takve izdaje. Isus zacijelo ne bi bio primio Judu u krug svojih učenika da u njemu nije bilo iskrene spremnosti da ga nasljeduje. U to je nasljedovanje, kao i svi apostoli, unio i svoje mane. U svakom se apostolu krila mogućnost izdaje, kao i mogućnost spasenja. Kao i u svakom čovjeku. Kao i u nama. Zašto je upravo Juda postao saveznikom Isusovih neprijatelja - to nam nije dano znati. Mogao je to biti svaki čovjek. Kod Luke se na jednome mjestu kaže kako je Otkupitelj «postavljen na propast i uzdignuće mnogima» (Lk 2, 34). Za Judu je bio na propast. «U Judi je sa svim užasom isplivalo na površinu ono što je posvuda oko Isusa postojalo kao mogućnost. Nemamo nikakva razloga izdizati se iznad Jude» (Romano Guardini). Molimo Boga da nas očuva od puta zatajenja, izdaje i očajanja, da nikada ne zastranimo u takvu bezizlaznu tamu!

[maximus]

Likovi velikoga tjedna


"Rubni" likovi u Isusovoj muci


Isusova muka otkriva "što je u čovjeku" (usp. Iv 2, 25). U procesu koji je doveo do Isusove osude, isprepliću se manipulacija moći, samoopravdanje institucija, zavodljivost masa. To je mučno i teško. I bilo bi nepodnošljivo da ne postoji još jedan, premda mali trag. Riječ je o muževima i ženama koji su spasili sliku čovjeka (usp. Post 1, 26) - sliku na kojoj je vidljivo čovjekovo božansko porijeklo. Riječ je o likovima koji su uglavnom na rubu događaja, o namjernicima koji su se odjednom našli u ulozi koju nisu tražili, ali su u njoj pronašli prigodu za susret. "Sav stvaran život je susret" (Martin Buber). Stoga nam ti likovi, koji su doživjeli susret s Isusom na njegovome putu patnje, mogu nešto reći o životu.

Kad su iznemoglog Isusa odvodili na raspeće, "uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom" (Lk 23, 26). I dok Marko i Matej piše da su ga prisilili, Lukin izbor riječi sugerira nasljedovanje, u smislu jasnih Isusovih riječi o uvjetima nasljedovanja: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom" (Lk 9, 23). Šimun iz Cirene pojavljuje se na Isusovome križnome putu kao prototip kršćanskoga života. S križem ide za Isusom; pomaže u nošenju križa, čini nešto što rasterećuje - a upravo to znači živjeti kao učenik. Od prolaznika je postao nasljedovateljem.

Jedini Luka spominje žene koje su plakale za Isusom u mnoštvu. Njihov plač (čime god on bio motiviran) suprotnost je poruzi i mučenju. Čini se da se u toj skupini ističe Veronika. Ona je žalosti i suosjećanju podarila ljudsko lice te je kao zahvalu dobila Isusove obrise. Susret ostavlja tragove.

Sljedeće osobito blago u Lukinome evanđelju jest obraćeni razbojnik pored Isusa na križu. O njegovu obraćenju govori način na koji je pristupio Isusu. No taj razgovor još jasnije ukazuje kako Isus i u toj ekstremnoj situaciji vlastitoga umiranja ostaje vjeran svojemu poslanju: "Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!" (Lk 19, 10). Božje milosrđe ne zna za odgodu. "Danas ćeš biti sa mnom u raju." Božje danas jesu otvorena vrata - poziv da Ga susretnemo.

U svim evanđeljima kao svjedoci raspeća navode se žene koje su išle za Isusom iz Galileje. Kod sinoptika one gledaju "izdaleka", dok ih Ivan imenom spominje kako stoje ispod križa. Te će žene na uskrsno jutro biti svjedokinje uskrsnuća - događaja koji svoje potpuno spasiteljsko značenje poprima tek u svjetlu križa. Tko želi susreti Krista, ne može propustiti Veliki petak. Pavao to primjenjuje na sebe: "Da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio uskrsnuću od mrtvih" (Fil 3, 10).

I naposljetku tu je član Velikoga vijeća Josip iz Arimateje, koji je (prema Ivanovome evanđelju zajedno s Nikodemom) preuzeo Isusovo tijelo s križa i pokopao ga. On, kao pripadnik šireg kruga Isusovih simpatizera, čini ono što bi bila zadaća obitelji i prijatelja. Njegovu je čovječnost Johann Sebastian Bach na kraju svoje Muke po Mateju pretvorio u snažan glazbeni duhovni impuls. Onaj koji je na križu umro, sada živi kao uskrsli - susret je i dalje moguć.

s. Charis Doepgen OSB


Molitva


Bože saveza i vjernosti, ti si na našoj strani, ma kako naši putovi bili krivi i pogrešni. Pomozimo nam da ne sudimo drugima, nego da, koliko god nam je to moguće, uspravno i ravno slijedimo svoj put. To te molimo po Isusu Kristu, koji je iz vjerskih i političkih motiva bio izdan i prodan. Amen.

[maximus]

Velika Srijeda

IZDAJA SE NE SMIJE UKORIJENITI



Čitanja:


Iz 50, 4-9a


Za koju mi je od svojih riječi Bog otvorio uho?


Mt 26, 14-25


Za smiješnih trideset srebrnjaka Juda je izdao Isusa. Njegova izdaja i njegov očaj imaju u sebi nešto tjeskobno. Izdao je ono najmilije kako bi učinio najgore. Sve zaprepaštenje vlastitim činom sručilo se na njega u času kad je primio novac. Bacio je novac i objesio se. Za njega je sve bilo prekasno. No mora li to nužno značiti da je i za Božje milosrđe bilo prekasno? Ako je točno da je Bog s Judom imao takav plan, ne bismo li onda mogli vjerovati da Bog i njega spašava, jer je Isus umro za sve ljude? - A mi: nema li i u našemu životu dana kad svoju ljubav prema Bogu i prema braći ljudima prodamo za častohleplje, za dobitak, sigurnost, ili čak za osvetu i mržnju? Nije li sve to i u nama? Isusa Krista netko uvijek iznova izdaje i prodaje.

 (Romano Guardini).

[maximus]

Likovi velikoga tjedna


Petar i Juda


Iz kruga dvanaestorice samo se Šimun Petar i Juda aktivno eksponiraju na sceni, dok Ivan svojom tihom prisutnošću pod križem, zajedno s Marijom, majkom njegovom, daje naslutiti kako je duboko razumio Isusove oproštajne riječi o "ostanku". Za učenika "kojega je Isus ljubio" (usp. Iv 15) put ne može proći mimo križa. Privremeni bijeg (nakon Isusova uhićenja) nije mogao biti kraj toga odnosa.

Juda - o njemu govore sva evanđelja u velikome tjednu - i njegova izdaja najgora su moguća prijetnja za učenika. Prijetnja je u tome da se protiv Božjega plana, tvrdoglavo i u očajanju, nametne svoja vizija. Isus je tu napast nazreo i kod Petra te ga je stoga snažno ukorio kad se ovaj usprotivio navještaju muke i smrti: "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko" (Mk 8, 33).

Juda je kasno uvidio - no je li i prekasno? - svoju pogrešku te ju je priznao kao grijeh, jer se "pokajao" (Mt 27, 3). Pokajao se nije nitko drugi od svih koji su sudjelovali u procesu protiv Isusa i u njegovu smaknuću. Ta jedna jedina riječ baca na sliku mračnog zlikovca, kakva prati Judu, zraku otkupljenja. Jer Božje milosrđe ne može ostati ravnodušno na istinsko kajanje.

Judina izdaja i Petrovo zatajenje, kao postupci očajnih učenika, nisu daleko jedno od drugoga. No Petar nam je bliži. Zacijelo je ozbiljno mislio kad je uvjeravao Isusa: "Ako se i svi sablazne, ja neću!" Nakon Isusova prigovora Petar se nastavlja braniti: "Bude li trebalo i umrijeti s tobom - ne neću te zatajiti!" Evanđelist lakonski dodaje: "A tako su svi govorili" (Mt 26, 33-35). Svi drugi učenici - odnose li se te riječi i na nas? Petrov slučaj je paradigmatičan. Strah i kukavičluk, velike riječi a od toga ništa - ta kome to nije poznato? Dvaput nam u ovome tjednu izvještaji o muci - na Cvjetnicu po Luki te na Veliki petak po Ivanu - približavaju Petrov lik. Možemo li se prepoznati u njegovim suzama i njegovome stidu? I uhvatiti Isusov pogled koji nas sve traži.

s. Charis Doepgen OSB


Molitva


Bože ljubavi i nadilaženja nasilja, ne možemo si dovoljno korjenito predočiti važnost dolaska tvojega kraljevstva. Korjenito - to znači iz korijena ljubavi. Pomozi nam da si ne stvaramo sliku da su nam neki ljudi neprijatelji, nego daj da radimo na pomirenju. To te molimo po Isusu Kristu, koji je umro i za Judu Iškariotskoga.. Amen.

[matejic]

Veliki Četvrtak

Potom opazih „novo nebo i novu zemlju“, jer su isčezli prvo nebo i prva zemlja. (Otk 21, 1)


Kakve veze ima uskrsno jaje s blagdanom uskrsnuća? Jaje se oduvijek shvaćalo kao simbol života, izvana opipljiva stvar, a iz nutra nepojmljiv život (Elmar Gruber)
Iz njega, naoko mrtvog predmeta, odjednom iskoči pile!!
Kršćani ide u njemu simbol uskrsnuća, jer je Isus, Uskršenik („Zašto tražite živoga među mrtvima?“) izašao iz čvrsto zatvorenog groba. Razvijeno bi se  pile ugušilo u jajetu kad se ne bi moglo osloboditi mallim „zubićem za razbijanje  ljuske jajeta“, koji se nalazi točno iznad kljunića – poput pile kojom bjegunac oslobađa sebe iz zatvora.
I naš se zivot odigrava u uskim vremenskim i prostornim granicama. Ali u tjeskobi smrti pomažu nam naša vjera i nada u uskrsnuće da razbijemo svaku ograničenost i uronimo u život u izobiljiu šta nam ga je Isus obećao.

Hvala, Gospodine! Imamo dovoljno razloga da za Uskrs bojimo jaja bojama radosti!!!

[maximus]

Veliki Četvrtak

NAJVAŽNIJA OPORUKA



Čitanja:


Izl 12, 1-8. 11-14


"Gospodnja Pasha" jest sjećanje na djela koja je Bog učinio kako bi oslobodio svoj narod. Pasha - prolaz, prelazak - označava put u slobodu, za koju je u konačnici Isus dao svoj život.


1 Kor 11, 23-26


Kruh koji Isus lomi jest njegov darovani život; vino koje pruža - njegova je smrt. A on je Jaganjac koji se potpuno predaje. Tako se pashalna gozba pretvorila u gozbu ljubavi. Ujedinjeni u toj ljubavi, jedni drugima iskazujemo ljubav- tako mi, po uzoru na Isusa, slavimo euharistiju.


Iv 13, 1-15


Dok Marko, Matej i Luka u središte posljednje večere stavljaju ustanovljenje euharistije, tih riječi kod Ivana nema. Time on želi naglasiti sljedeće: pranje nogu - to je najvažnija oporuka koju je Isus ostavio svojim učenicama i učenicima u času odlaska. Učenicima je neshvatljivo da Gospodin obavlja službu koja je predviđena za sluge. No Isus je u tome činu sažeo čitav svoj život. Njegov život jest život za druge. Smrt koja mu predstoji trajna je posljedica njegovoga sebedarja. Kao što on učenicima pere noge, tako i oni trebaju služiti jedni drugima, moraju se predavati za druge, moraju u njega urastati, opraštati i međusobno se pročišćavati. Zajedništvo nije vrijednost za sebe, nego proizlazi iz činjenice da smo okupljeni oko njegovoga stola. Mjerilo za zajedništvo nije plemenitije porijeklo ili uspješnost, nego posluživanje. Tamo gdje nestane toga Isusova veličanstvenog sebedarja - tamo se euharistija ne slavi u Kristovome Duhu. Prostrti jedni drugima stol, jedni za druge riječju i djelom postati kruh i vino - to je pretpostavka te ujedno i posljedica svakog euharistijskoga slavlja.


Uz početak svetog vazmenog trodnevlja


Imao sam prilično dobar odnos s Gospodinom. Običavao sam ga moliti za stvari i s njime razgovarati, hvaliti ga i zahvaljivati mu. No uvijek sam imao neugodni osjećaj da me želi navesti da mu pogledam u oči. A ja to nisam htio. Istina, govorio sam mu, ali sam gledao u stranu i dobro sam znao zašto. Bojao sam se, naime, da ću u njegovim očima pronaći prijekor zbog nekog zaostalog grijeha kojega još nisam okajao. Mislio sam da ću naići na zahtjev, da bilo što želi od mene. Jednoga sam dana skupio snagu i pogledao ga. - Prijekora nije bilo. Nije bilo zahtjeva. Oči su samo govorile: "Ja te volim." Dugo sam gledao u te oči i istraživao ih. No jedino što sam našao bila je poruka:"Ja te volim." Izišao sam i zaplakao kao Petar kad je triput zatajio Gospodina.

Anthony de Melo


Molitva


Bože dijeljenja i dioništva, u početku svega što živi jest dijeljenje. Pomozi nam da sve dublje razumijemo poruku Posljednje večere te da gradimo zajednice i zajedništva koje se zasnivaju na dijeljenju i uzimanju udjela. To te molimo po Isusu Kristu, koji je na posljednjoj večeri sama sebe dao za hranu i piće. Amen.

[maximus]

Veliki četvrtak je kršćanski spomendan Isusove posljednje večeri. Slavi se u četvrtak prije Uskrsa. Zajedno s Velikim petkom i Velikom subotom čini Vazmeno trodnevlje.

Na Veliki četvrtak uvečer, na svečan se način slavi euharistijsko slavlje, koje se naziva Misa večere Gospodnje. Na otajstven se način slavi i obnavlja ustanovljenje Euharistije i svećeničkog reda. Blagoslivlja se ulje za svetu potvrdu, bolesničko pomazanje i katekumene.



danas se u cijeloj RKC slavi misa posljednje večere Gospodnje.danas ćemo ovim redom u velikoj većini imati red liturgijskog slavlja:

Uvodni obredi: ulazna pjesma i pozdrav, pokajnički čin, molitva za oproštenje, Slava i zborna molitva

Služba riječi: tri čitanja i propovijed

Pranje nogu: ponegdje

Euharistijska služba: priprava darova, euharistijska molitva i pričest
 
Prijenos Svetotajstva
 

Getsemanska ura: sat vremena šutnje i klanjanja pred Presvetim Sakramentom

[matejic]

Veliki petak

Isus kaže:“Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život“ (Mt 7, 14)

Tko je već proveo ljekovit post (po naputku i pod nazorom), bit će iznenađen svim onim promjenama koje se u njemu događaju: tijelo i duša se pročišćuju, jednostavan način života daruje jasnoću i udševni mir.
Post je poput selidbe: rjšavamo se nepotrebnih stvari i počinjemo iznova.

Gospodine, daj da uvježbam reći: „Ne“, kako bih se više mogao posvetiti doista važnim stvarima.






Sije se tijelo zemaljsko, uskršava tijelo duhovno. (1 Kor 15, 44)

Pri ozbiljnom postu možemo doživjeti neku vrstu „uskrsnuća“. Iz tijela se uklanjaju štetne tvari i potiče stvaranje svježih stanica..
Osjetila se izoštravaju. Osobito oči postaju budnije, bistrije, sjajnije, življe, mogu intezivnije gledati. Početak je težak, jer nas isprva muči osećaj gladi, slabosti i glavobolja. Ali tada se pokaže ona usrećujuća strana: postajemo opušteniji, te dobivamo pozitivni stav prema životu, pozitivni svjetonazor. (po Anselmu Grunu)


Gospodine, daruj mi svakodnevne trenutke uskrsnuća iz strahova i pritješnjujućih obveza.

[maximus]

Veliki Petak


MI SE KLANJAMO RASPETOME



Čitanja:


Izl 52, 13 - 53, 12


Tko je pravedan te stoga mora trpjeti, tome je dano Božje obećanje: Ja sam s tobom. Ta je Božja vjernost svoj vrhunac dosegla u Isusu Kristu.


Hebr 4, 14-16; 5, 7-9


Isus - on je posve za nas, naš brat. Isus - posve drugačiji od nas, Bog. On je Posrednik između neba i zemlje pa je upravo zbog toga naš Spasitelj.


Iv 18, 1 - 19, 42


Izvještaj o muci odražava stanje u našemu svijetu. Uvijek iznova pojavljivat će se tužitelji, cinici, zatajivači, izdajice, izvršitelji naredbi, ubojice. I mnogi promatrači. Jer užas privlači. Biti prisutan i gledati kako se događa zlo, a ništa ne učiniti protiv toga - to je, među svim živim bićima, obilježje upravo čovjeka. To je vanjska strana Golgote.

No Golgota ima i unutarnju stranu. Mi je, naime, gledamo očima vjere i spoznajemo: ljubav i ljudskost nije moguće slomiti. Osim Pilata, Anne i Kajfe, pored Jude i učenika koji bježe, pod križem je bilo žena i muževa koji su u Raspetome vidjeli početak života. Vjerovali su da u tami svijeta iz Raspetoga isijava svjetlo; da njegove posljednje riječi na križu, prema Ivanu, već tada objavljuju slavu Boga i Sina Čovječjega. «Dovršeno je!» On je Kralj koji je prekoračio smrt, strah i ponore te i nas vodi sa sobom.

Ako danas zahvaljujemo Gospodinu što je po svojemu križu otkupio svijet, onda ne sagibamo koljena pred križem kao takvim. Jer križ je suma svega što je protiv čovjeka i protiv Boga. Mi se klanjamo Raspetome, jer u njemu živi sve što mi ljudi o Božjoj ljubavi možemo shvatiti.


Molitva


Bože našega Gospodina koji je patio i bio raspet, nemoćni gledamo nepravdu koja se dogodila Isusu Kristu. Pomozi nam da nepravdu nazovemo njezinim imenom te da pri tome ne očajavamo. To te molimo po Isusu Kristu, koji je molio za svoje ubojice. Amen.

[maximus]

vjerujem da je vrlo malo nas čitalo i nailazilo na pojašnjenja o mnogim pojedinos tima Isusovih tjelesnih boli u vrijeme Njegove muke.ali eto da bi i to mogli znati,mnogi priznati teolozi,povjesničari,liječnici,na temelju povijesti,razno sudski-medicinskih istraživanja i raznih pokusa,zadnjih su desetljeća nastojali što je moguće više osvijetli ti i rasvijetl iti muku i smrt Isusa Krista.ov o što ću sada napisati,bilo bi dobro da si svaki ponaosobn o o ovim teškim trenucima boli i patnje Isusa,malo više posvijest i i da više uronimo u sam misterij te boli,kako bi nam cijelo srce moglo osjetiti te okrutne boli koje podnije nevin,za nas grješne.

da li ste se ikada zapitali,koliku je težinu Isus na svojim plećima nosio i kako je taj križ izgledao?osuđenici na smrt razapinja njem nosili su do mjesta razapinja nja taj vodoravni dio križa, patibulum, i to na vratu, raširenih i svezanih ruku za taj krak. i naš Isus je, izgleda, nosio do Kalvarije samo taj vodoravni dio križa.ta poprečna greda bila je duga oko 2 metra i negdje oko 50 kg.teška.pokušajte si samo malo posvijest iti,Isusa na posljednj oj večeri,pere noge svojim učenicima,Judina izdaja,ustanovljenje Euharisti je i podijela svećeničkog reda apostolim a,njegovu samoću i agoniju u Getsemani ju,Judin pervezni poljubac,onu sramotu kod hvatanja kao nekakovog teškog razbojnik a,preslušavanje kod Kajfe i Ane,osuda cijelog Sinedriaj,ismijavanje koje mu priredio Herod,proces kod Pilata,neljudskog i teškog bičevanja i krunjenje trnovom krunom,možete li zamisliti samo,na vratu,ruku zavezanih,tako ponižen i izmrcvare ni Isus,s tom teškom greom i bridom na leđima prolazi kroz grad i uspinje se na Golgotu.v jerujem da je ta težina od 50 kg itekako pritiskal a Isusu vrat i zatiljak i stvarala bolnu i neugodnu ranu.

onaj drugi krak,koji se zvao stipes već s e nalazio na samom mjestu razapinja nja i znanstven ici su izračunali d aj e bio dugačak 3,5 metra,20 cm širok a 15 centimeta ra debeo.pri je samog razapinjn ja bio je ukopan u kamenito tlo Kalvarije negdje oko 50-tak centimeta ra.znači d aje njegova visina bila 3 metra.str učnjaci smatraju da je razmak između tla i nogu Isusovih bio oko 1 metar.na temelju toga,stručnjaci su izračunali d aje Isus bio visok negdje oko 180 centimetr a.,ili čak nešto viši.onaj poprečni balvan bio je dugačak kao što rekoh 2m,što znači dvije trećine duljine iznad tla usađenog kraka.poz nati povjesničar i doktor Schmittle in zaključuje d aje trska koju je bio uzeo vojnik,bila duga 1 metar,što znači da je bilo 3 metra do samih ustiju Isusa.nek i pak misle da je križ bio nešto kraći,ali poznato je da su Rimljani u posebnim prigodama uzimali izvanredn o velike križeve.

kada su nakon mukotrpno g hoda uz neizreciv e patnje i boli Isusove došli na taj brežuljak Golgotu,sigurno nisu s njime postupali blago,već su ga onako divljački i sramotnoi svukli i tako g a gologa bacili na zemlju.ov dje je vrlo važno primjetit i,na što nam i skreću pažnju stručnjaci,koju je bol oćutio kod tog svlačenja(otvranje rana od bičevanja na leđima)pa do skidanja i ponovnog stavljanj a krune na glavu.važno je znati,da s e tu radi o pravoj kruni,ne o vijencu,nego o kruni koja je bila sapletena od trnja,koje raste u Palestini i Siriji a zove s e "rhamnus spina Christi".ta biljka je poznata što je njezin svaki trn dvostruk,jedan je ravan a drugi svinut kao kuka.od toga i takvog trnja vojnici su savili i spleli grane, koje su elastične te su tako svježe odrezane bile povezane trskom. medicinsk i stručnjaci kazali su da su tada bile povrijeđene mnoge vene i arterije,kao vene na čelu i sljepoočicama,arterije na zatiljku i vratu.

[maximus]

sada tek nastupa agonija.. .u rukama krvnika su teški čekići(batovi) i s uglatim debelim  čavlima dugim oko 8 cm,počinju prikovati Isusove ruke,ali ne na dlanovima-kako nam većinom prikazuju slike-jer tu nema kostiju koje bi mogle držati težinu tijela,nego zabijaju među zapešće,gdje se od silene bolova savio prst prema unutra,prema malom prstu.... .



nakon što su prikovali ruke,podigoše tijelo na okomiti krak i zazsadiše ga na izoštreni vrh.tako je križ dobio točan oblik slova T.vjeruje m da nam je svima pred očima užasni bolovi koje je Isus osjećao zbog grubok dizanja tijela koje je visilo na prikovani m rukama.na kon toga su išli prikovati noge.nisu prikovali jednu preko druge(jednu kroz drugu) nego svaku posebno,jednu pored druge.jed nu preko druge nisu mogli i zbog duljine čavala,kao i zbog nrmogućnosti probijanj a druge noge kroz prvu.groz no....




u analizi medicinsk o znanstven ih timova zna se da su Isusa prikovali u kutu od 80 stupnjeva,prema donjoj osovini.z amislite samo koje je užasne boli morao trpjeti onako više sati viseći.medicinari kažu...raspetome su usta otvorena,traži zraka,ošit mu je  uzdignut prema gore,lopatice tijesno uz tijelo.tr bušna prepona i gornji dio trbuha su jako uvučeni.koljena su lagano iskrivlje na.kažu,da zbog teškog disanja koje zastaje i smanjene cirkulaci je lice je bilo potpuno blijedo,obliveno krvlju i natečeno od udaraca.o sjećao je u tim trenucima veliku žeđ.leđa su mu sva bila izranjena od neljudsko g bičevanja remenjem i oštrim olovnim kuglicama ...kod padova je ozlijeđeno jako desno koljeno.. ..na križu svaki,pa i najmanji pokret glavom užasno boli.dah i krv mu zastaju.p uls mu je kažu udarao velikom brzinom.p ritisak krvi se mijenjao. u donjem dijelu tijela skupljenj a krv se teško dizala prema srcu,kompletno tkivo je kisikom bilo vrlo slabo hranjeno. ......




brza smrt je nastupila prema dr.Smittl einu kao rezultat "traumnats kog šoka".natpis-gore židovski,u sredini latinski,dolje grčki,nošen je u povorci,te je po svoj prilici,zajedno s drškom pričvršćen na križ nekoliko centimetr a iznad glave,da ga svi dobro vide.





golgota

[maximus]

Blažena Marija Magdalena, redovnica franjevačkog reda svete Klare Asiške živjela je u Rimu u XVIII. stoljeću.  žarko je željela znati nešto o tajnim mukama nanesenim našemu Gospodinu u noći koja je prethodila Njegovoj smrti.
Gospodin se ukaza toj redovnici i objavi joj petnaest tajnih mučenja što su mu ih nanijeli između ponoći i zore u tamnici što se nalazila ispod Kajfina sudišta.

Govori Isus:
Židovi su me smatrali najvećim zločincem onoga vremena i evo kako su sa mnom postupali:
1. Oni mi svezaše noge užetom i vukli su me niz kamenite stepenice u smrdljivi podrum, pun nečistoće.
2. Skinuše mi haljine i boli su me željeznim šiljcima.
3. Stegnuše mi tijelo konopom, vukoše me po tlu i bacahu me od zida do zida.
4. Objesiše me na drvenu gredu uzlom koji je popuštao sve dok se nisam poskliznuo i pao na zemlju. Isprebijan tim mučenjem plakao sam krvavim suzama.
5. Pričvrstili su me na kolac i izbadali su mi tijelo različitim oružjem. Bacali su na me kamenje i palili me plamenim žeravicama i bakljama.
6. Boli su me šilom i pijukom, oštrim kopljem, razdirali su me i skidali s mog tijela kožu, meso i žile.
7. Privezali su me za stup i učiniše da sam morao stajati bosih nogu na usijanom komadu metala.
8. Okruniše me željeznom krunom i svezaše mi oči krpama gadno nečistim.
9. Posjedoše me na stolicu pokrivenu šiljatim čavlima, koji su iskopali duboke rupe na mom tijelu.
10. Oni su izlili na moje rane tekuće olovo i smolu, i nakon te torture prignječili su me na stolicu punu čavala, tako da su čavli prodirali sve dublje u moje meso.
11. Da me osramote i izmuče oni su utiskivali igle u rupice moje iščupane brade.
12. Oni me baciše na jedan križ i svezaše me tako čvrsto, da nisam mogao više disati.
13. Kako sam ležao na zemlji, oni su mi gazili po glavi i jedan od njih stavivši svoju nogu na moja prsa zarinuo mi je kroz jezik jednu bodlju iz moje krune.
14. Oni su mi nalili u usta najogavnije izmete vrijeđajući me najbestidnijim pogrdama.
15. Svezaše mi ruke na leđa i tjerali me izvan zatvora da hodam, udarajući me šibama.
Kad je Isus objavio sestri Mariji Magdaleni te patnje prije toga nepoznate, dodao je riječi:
Moja kćeri, želim da sve ljude upoznaš s tim tajnim mukama, da svaka od tih tortura bude čašćena.
Svakome od onih koji će mi svaki dan prinijeti s ljubavlju jednu od tih muka i koji će gorljivo moliti slijedeću molitvu, bit će na dan Suda dana kao nagrada vječna slava.


postoji i molitva koju je Isus objavio sestri Mariji Magdaleni

Moja kćeri, želim da sve ljude upoznaš s tim tajnim mukama, da svaka od tih tortura bude čašćena.
Svakome od onih koji će mi svaki dan prinijeti s ljubavlju jednu od tih muka i koji će gorljivo moliti slijedeću molitvu, bit će na dan Suda dana kao nagrada vječna slava.


MOLITVA
Gospodine moj i Bože moj, imam stalnu volju da Te častim s petnaest tajnih muka i s Tvojom prolivenom dragocjenom Krvlju. Koliko ima zrna pijeska u moru, koliko zrna žita u polju, koliko vlati trava na livadama, koliko plodova u voćnjacima, koliko lišća na drveću, koliko cvjetova u vrtovima, koliko zvijezda na svodu nebeskom, koliko anđela na Nebu, koliko
stvorova na Zemlji, tisuću puta toliko, o Gospodine Isuse, koji si predostojan ljubavi, tisuću puta toliko budi slavljen, hvaljen i čašćen, Ti sam, Tvoje Presveto Srce, Tvoja dragocjena Krv, Tvoja Božanska Žrtva za čovječanstvo, Presveti Sakramenat oltara, Presveta Djevica Marija, devet slavnih korova anđeoskih i blažena četa svetaca! Neka im bude dana slava, hvala i čast od mene samoga, od svih ljudi, sada i uvijek kroz vječne vjekove!
Želim, isto toliko puta, predragi Isuse, da Ti zahvalim, da Ti služim i da Ti ugodim, da Ti zadovoljim za sve uvrede što su Ti nanesene i da budem Tvoj tijelom i dušom. Hoću isto toliko puta pokajati se za svoje grijehe i moliti za oproštenje Tebe, Boga svoga, da oprostiš i da se smiluješ. Želim isto tako da prinesem Tvoje zasluge beskrajne Vječnom Ocu kao naknadu za svoje krivice i grijehe i za svoje zaslužene kazne. Čvrsto sam odlučio promijeniti svoj život i molim Te da zadnja ura moga života bude sretna i u miru.
Hoću, također, moliti za oslobođenje siromašnih duša u čistilištu. Želim obnavljati ovu pohvalu ljubavi i zadovoljštine svakog sata dana i noći, sve do posljednjeg trena svoga života. Molim Te, predobri i preljubezni Isuse, da potvrdiš u Nebu moju najiskreniju želju. Ne dopusti da bude uništena ni od ljudi ni od Sotone!

(Imprimatur — Ovu je pobožnost odobrio i preporučio papa Klement II., 1730-1780.)

[maximus]

RAZMATRANJE SEDAM  ISUSOVIH RIJEČI NA KRIŽU  



1. "OČE , OPROSTI IM, JER NE ZNAJU ŠTO ČINE!"

ovdje vidimo kako je Isus, zadnjim atomima svoje ljudske snage,u smrtnoj agoniji, izrekao, mogli bi kazati cijelome svijetu svoju oporuku!razmislimo malo i razmotrimo,još sinoć na Posljednjoj večeri je puno govorio.nakon pranja nogu svojim učenicima,nakon što je prokazao svoga izdajicu,gdje opet nakon toga potvrđuje zapovijed u ljubavi,pa nakon proroštva o Petrovoj zataji,dao je još mnogo jedinstvenih duhovnih pouka,ali ne kao onaj koji se oprašta zauvijek,već kao onaj koji će trajno biti s njima i nama.

ako uzmemo Ivana, govori o putu k Ocu(14,1-14),nakon toga obećaje Duha Svetoga,zatim govori o paroboli Trsu i lozama,onda ih upozorava da budu uvijek spremni jer će ih svijet mrziti zato što su njegovi.da bi ih osokolio i očvrstio,govori o djelovanju Duha Svetoga koga će im poslati,da bi im ulio još više nade,govori im o svom ponovno dolasku,o pobjedi nad ovim svijetom,te sve na kraju završava sa predivnom velikosvećeničkom molitvom.i upravo u toj prvoj riječi sa križa je molitva oproštenja i milosrđa!

nije Isus tu gledao na sebe,čvrsto stoji na putu da izvrši svoju misiju,da se vrši volja Očeva,ne gleda na ove bijedne ljude pod križem kao neprijatelje,on ih ne osuđuje,negoli svima sve oprašta.Isus u svoj ljudskoj muci ,patnji i bolu,znade da je u biti poslan od Oca zbog i za njih.Isusu nisu krivi,ni vojnici koji izvršavaju zapovijedi nadređenih,Ni Ana ,ni Kajfa,Pilat,Herod,njegov bijedni Juda,dragi mu Petar,sva ova silna svjetina,ne njemu nije nitko kriv i nikoga ne osuđuje,pa ih čak i brani-ne znaju što čine,u svojoj sljepoći su zabludjeli,i taj naš dragi Isus kaže-zato t e molim ne da shvate,nego da im oprostiš,jer oni ne znaju koliko ih Oče mi volimo!dragi moji prijatelji,ma molim vas pogledajte i samo malo razmislite,što i na kakav način i u kojim okolnostima je Isus imao zadnje snage da nam iskaže svu ljubav koju osjeća prema nama,nikada ne osuđujući,uvijek opraštati.

[maximus]

2. " JOŠ DANAS ĆEŠ BITI SA MNOM U RAJU."

mene je  iskreno rečeno, uvijek intregriralo,kako je Dizma desni razbojnik,za razliku od židovskih starješina,kada mu s e sprema zadnji trzaji ovozemaljskog života da budu prekinuti,došao do prave spoznaje?čak ga i Luka stavlja u središte tog krvavog čina,pa i mnogi teolozi smatraju da je to jedna od najvažnijih stranica njegova evanđelja.sigurno je već viseći na križu,promatrao tu razularenu svjetinu,i vjerujem već tada usporedivši svoj život,uvidio da je Isus sasvim drukčiji,negoli on a i svi ovi ljudi.

sigurno da čovjeku savjest proradi i počne shvaćati da je on i njemu slični zločinac,no Isus nije,on uviđa u svoj svojoj okorjelosti,da je on nevin.zato je i prekorio svoga kolegu preko kazavši mu"Zar s e ne bojiš Boga ni ti,koji si pod istom osudom"on uviđa da Isus nema u sebi mržnje prema nikome,uviđa da ih Isus unatoč svemu ljubi,i tada shvaća da je on doista viši od njih,da je on taj pravi Kralj!Zato ga i prijateljski zamoli"Isuse sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje".

vidite, vrlo je važno ovdje primjetiti da nije rekao "spasi me",nego "sjeti me se",mogli bi to usporediti kao kada svom iskrenom prijatelju tepamo.i stvarno Isus ne ostaje dužan na ovu iskenu gestu i kaže mu:"Zaista tebi kažem:danas ćeš biti samnom u raju!"eto to je naš Isus,to je naš Bog,Bog koji prašta i ljubi unatoč svemu!farizeji i ostali nisu to mogli razumjeti.propali čovjek,totalno promašen život,završava ga na način koji nitko nikada ne bi poželio,našao je puninu spasenja.ovdje me dojmi Augustinova razmatranja koji kaže:tri su čovjeka na križu.jedan koji spašava,drugi to spasenje prima,treći koji ga prezire. ista im je sudbina-smrt,ali svaki umire iz drugoga razloga.

[maximus]

3. "ŽENO, EVO TI SINA!"


kada dolazimo na svijet majka nas u porođajnim bolima radosno prima,kao i mi nju nesvjesno tražeći njen zagrljaj.naš Krist je također na Golgoti,u trenutku "porođajnih boli"rađao Crkvu,koja je dobila svoju Majku!mislim d a je to bit oporuke našega Raspetoga,naime dao nam je,Crkvi i svijetu Sebe živoga u Euharistiji,a sada nam je dao i Mariju za Majku Crkve.Bože koje radosti i ljepote-Euharistija i Marija.

svi znamo i vjerujemo da bi se Isus kao i svaki jedinac pobrinuo za svoju majku,osigurao bi joj budućnost(ta imao je poznanstva i "veze"u mnogim krugovima),ali mislim da je njegov naum i nakana daleko dublje naravi.mnogi teolozi u analizama ovih Isusovih riječi promatraju dvostruki smisao-silaznom riječi od Marije k Ivanu,i uzlaznom od Ivana k Mariji!vidimo i to je vrlo znakovito prvo s e obraća ne Ivanu,nego Mariji,da ona uzme Ivana za sina,ne Ivanu da on nju uzme za majku!nije li onda daleko prva briga na Mariji,a ne na Ivanu?dakle tu vidimo da se ne radi o uređivanju obiteljskih odnosa,već daleko dublje koje sve to nadmašuje.ovdje je Isus Ivanu(nama-svim ljudima)dao Mariju za Majku,zato i jesmo u Ivanu svi Marijina djeca!dragi moji prijatelji nije slučajno da u najsudbonosnijem trenutku svoga života Isus nas povjerava Mariji i to baš u osobi najljubljenijega učenika!

ovdje se lijepo može razmišljati kako je Isus utemeljio odnose u Crkvi i svijetu,i to ne samo na zakonu,negoli na međusobnoj ljubavi majke i sina!uspostavlja se ponovno ono najintimnije,obiteljski vez u Crkvi,ali i u čitavom svijetu.i tu lijepo možemo razmatrati da je u biti Crkva izuzetno topla obitelj u kojoj Majka,kao i u svakodnevnom životu ima dominantnu ulogu!mogu slobodno razmišljati,da je ovaj najdraži dar koji je imao i dao nam,čuvao za svršetak svoga života.Hvala ti Isuse, moj Bog i sve moje!

[maximus]

4. "BOŽE MOJ, BOŽE MOJ, ZAŠTO SI ME OSTAVIO?"

četrvta riječ???za mnoge sablazan,fatalna.mnogi revnosni bi se upitali ili se pitaju:zašto si je izrekao Isuse?zar je nisi mogao zadržati za sebe u svom srcu?zar nisi pomislio kako će to tvoji suvremenici u tebi vidjeti Mesiju,tolikoga uronjenog u boli,koji ih je trebao osloboditi od stoljetnih poniženja i okupatora,i još k tome vapiješ Bogu da te je ostavio?pitali su s e sigurno,ako veli d a je Bog,kako može reći d a ga je Bog ostavio?

Isuse moj, ta riječ će biti izgleda do konca svijeta sablazan mnogima,ali isto tako, u isto vrijeme riječ kojoj s e divimo svi mi koji vjerujemo u Tebe!u ovoj riječi prepoznajem kako se na neki način Bog sakrio u Tebi Raspetome,i pokazao svima nama se kao Čovjek boli!

dragi prijatelji, ta nam riječ svima pokazuje svu tajanstvenost i otajsvo utjelovlljenja,ali ujedno i poniženja Logosa,Riječi,koja postade tijelom,koji sada iz ljubavi prema nama visi na ovom drvetu križa!mnogi će s e u raspravama upitati,zar je zaista moguće da je Otac napustio Sina?

ne dragi moji,nije u tome poanta,nije Isus zvao Oca svoga iz nekoga očaja,nije taj krik bio beznadežan.to je bio krik ufanja i ljubavi!Isus je uvijek slušao svoga Oca,on mu je dao tu misiju,On vrši Očevu volju,ne svoju,ali kao čovjek u neizrecivim bolima samo s e tuži Ocu,u toj groznoj samoći traži malo utjehe,Isusov duh nadilazi ovozemaljske stvari,traži Oca,zove ga,moli ga..ali Otac pak radi ljubavi prema nama dopušta da Njegov Sin pretrpi svu tu gorku agoniju,pokazuje nama običnim smrtnicima da se naučimo umirati.trpi velike boli i muke ne može a da ne krikne od boli"Eloi ,eloi,lama sabahtani"zadnjim silama progovara,čuje smijeh i podrugivanje svjetine pod križem,ismijavaju ga-"Gle Iliju zove"možda ga dođe spasiti............

Isuse molim te kada mi je god teško u životu,daj mi d a se sjetim tvoje pregorke muke koju si podnio za mene!daj da svoju patnju s radošću nosim u spoznaji da si ti uvijek uz mene,pa i onda kada mi s e čini da sam sam!

[maximus]

5. "ŽEĐAM."

od bičevanja i krvarenja Isuse izgubio si mnogo krvi.tvoj organizam je potpuno dehidriran,stoga po ljudski gledajući,a čovjek si bio,osjetio si tešku žeđ.ali potaknuo si nas da razmišljamo dublje.puno je tu Isuse simbolike,doista ta žeđ bila je za svim dušama,za koje si tako spremno iz ljubavi krenuo u "smrt".u svojoj božanskoj moći sjetio si se svih onih kojima će nažalost ova tvoja smrt i žeđ biti uzaludna.da Isuse,vjerujem da si u toj žalosti i zbog toga ožednio.znao si da će mnogi "pakao"pretpostaviti toj Tvojoj neizmjernoj ljubavi,i zbog toga si bio u još većoj agoniji!daj nam Isuse snage i ljubavi da možemo moliti za sve one koji su odbili Tvoju ponuđenu ljubav u smrti za njih,prosvijetli ih i daj im spoznaje da uvide da tvoja žeđ je bila i za njih,učini Isuse da se u tim dušama napiješ svježe izvorske vode i d a nikada više ne budemo mi žedni!

[maximus]

6."SVRŠENO JE!"

7. "OČE, U TVOJE RUKE PREDAJEM DUH SVOJ!"

mislim da šestu riječ ,jedva je itko mogao čuti,zato Ivan koji je bio najbliži bilježi:"Čim Isus uze ocat,reče":Dovršeno je!"zato je Isusova smrt vrhunac ispunjenja Očeve volje,ispunio je dakle doslovce sve,do posljednje riječi i posljednjeg zareza,kao nitko nikada na svijetu prije ni poslije Njega! i kao što smo vidjeli i vidimo i razmatramo,kompletna struktura Isusovih riječi s Križa nimalo nije slučajna.

prve tri riječi donose nam svjetlo i nadu:prvo moli za oproštenje i milosrđe ,zatim otvara vrata raja razbojniku,i daje Crkvi(nama)svoju Majku!druge dvije riječi opisuju tešku agoniju,napasti i poniženja,samoću i teško fizičko trpljenje!no,zadnje dvije,neposredno pred samu smrt,opisuju smirenost i predanje u razgovoru s Ocem!doista fascinantno i veliki uzor i snaga i nada i vjera nam mora biti u ovim svetim i velikim Isusovim riječima kojima nas je i pred samu smrt poučavao!

"A o šestoj uri nasta tama po svoj zemlji-sve do ure devete"(Mk 15,33) "Oče u ruke tvoje predajem duh svoj!"(Lk 23,46).Isuse moliš psalam 32,6!svaku svoju molitvu koju si nas učio ili kada si sam molio započeo si zazivom "Oče"!Ocu upućuješ svoju "posljednju" riječ kao što si i uputio prvu kada su te Marija i Josip tražili(usp.Lk2,49).

Sotonu si definitivno svladao.i u teškom smrtnom času savršeno si vladao sa sobom u teškom izranjenom i izmučenom tijelu,i tako do posljednjeg daha ispunio svoju misiju,a Ivan te gledao i to nama zapisao "I prignuvši glavu,predade duh"(Iv 19,30)i što nam Isuse poručuješ?da shvatimo d a će nas taj otpadnik najžešće napadati u trenucima naše smrtne agonije,kao što je i Tebe.dao si nam primjer,poučavao nas,dao si nam sva sredstva,molitvu,pokoru,a napose kako da vršimo Očevu volju! u biti Isuse želiš nam kazati da sve prihvatimo,da nam bude kao i tebi,te d a se jednom zajedno nađemo u Tvom Kraljevstvu-amen!

[maximus]

“Oče sveti.
sačuvaj ih u svom imenu...
Posveti ih u istini!”  (Iv 17)


I.
Mene su sudili i osudili.
Neizbježno je da i ti budeš suđen, čak i kad nisi kriv.
To ti je saznanje:            na ljude se nikad ne možeš potpuno osloniti.

Ali, ne boj se!
Ta osuda,
to su tvoja vrata k meni!


II.
Mogao sam reći: nevin sam, zašto bih trpio?
Križ ti je svaki trenutak života... Možeš ga prihvatiti ili odbaciti.
Tvoja snaga nije u bježanju – križu možeš poći ususret!

Sad znaš gdje ćeš me naći!


III.
Ja sam Bog, a ipak padam pod križem, nemoćan i prezren.
I ti doživljavaš pad.        Bojiš se i boriš kako bi ispao dobar.
Na Zemlji ne možeš biti drukčiji. Pad nije kraj!

Imaj hrabrosti pasti.
Ja ću te podići i bit ćemo skupa pobjednici nad padovima i grijesima!


IV.
To je križ -                     pogledati u oči najdražem biću kad te svi ismijavaju!
I ti ražalostiš prijatelje i one koji te vole. To te razdire.

Prihvati da smiješ razočarati  i ljubljenu osobu.
Tada ćeš susresti mene i moju Majku!

[maximus]

V.
Kad sam očekivao pomoć iz ljubavi, jednog čovjeka su prisilili da mi pomogne!
Slab si i iscrpljen. Trebaš pomoć,
a ljudi su te prezreli i ostavili, čak i tvoji najbliži!

Kad te svi napuste,
kad nemaš nikoga,
uzmi svoj križ i pođi za mnom.
Susrest ćemo se!



VI.
Imao sam samo svoju patnju    i muku. I dao sam joj to: okrvavljeno lice utisnuto na rupcu!
Kad ti ljudi čine dobro,     osjećaš zahvalnost,                  a nemaš čime uzvratiti.

Dopusti da smiješ ostati dužan.
Nauči primati bez trgovačkog duha.
To su vrata k meni!


VII.
Svi su očekivali da ću biti jak,       a onda sam ponovno pao.
Kad prvi put padneš još imaš izgovor.
Ali, kad si drugi put poražen, zaista ništa ne vrijediš!

Prihvati to i priznaj poraz tijela.
Okreni se k meni i           prepoznaj me u svojem križu.
To je pobjeda duha!



VIII.
Žene je obuzela žalost.     Iako izranjen i u bolima,  tješio sam ih.
Nijedna bol nije tragična.     Ne dopusti da te obuzme sljepoća i tvrdoća srca!

Umjesto samosažaljenja,  radije tješi one kojima je      još teže.
Tu te čekam ja,                    da se na mene osloniš!



IX.
Kad su svi mislili kako ne mogu dalje, ustao sam, uzeo svoj križ i iznio ga na Golgotu.
U času potpune nemoći, potpunog poraza, očajavaš.
Čemu to?

Ustani, uzmi svoj križ i ponesi ga do vrha životne Golgote!
Može se i kad svi misle kako nije moguće, jer
Ja sam s tobom!

[maximus]

X.
Dopustio sam da se zloća pakla na meni potpuno iskali...
Ljudi ti otimaju i najintimnije.               

Bogu daruj sve.            Otac nebeski  će ti dati    novu haljinu, obući će te   u savršenu nevinost.   
Uzmi taj križ                        i naći ćeš me brzo!



XI.
Kad te jednom prikuju         na križ, on ostaje tvoja sudbina do smrti.
Uzalud se trudiš              kako bi se oslobodio.

Ne boj se!
Napusti tu uzaludnu bitku i dođi k meni.
Što se prije prestaneš opirati, prije ćeš me susresti!



XII.
Smrt. Odlazim sa Zemlje. Ali ću živjeti, neću umrijeti!
Ti misliš kako je smrt kraj, zato se bojiš...
Dok ne prihvatiš taj križ, bit će ti muka.

Smrt ćeš pobijediti         tek kad ju prihvatiš!
Shvati,                              u smrti ćeš me naći!



XIII.
S križa su me skinuli tek kad sam umro.
Možda ćeš i ti umrijeti u beznađu i sramoti.
Tek poslije smrti će te slaviti.

Hrabrost je: sijati da bi drugi želi!
Ali, imaj vjeru!
Tada ću ti doći u susret!


XIV.
Moji prijatelji su mi          iskazali počast,               stavivši moje tijelo u grob.
Još se bojiš leći u grob svoje sebičnosti i oholosti.
Još se opireš umiranju svoga života.

To ti smeta da budeš svjetlo!
Ne boj se!
Ja sam prešao taj put                i čekam te.                              Ja ću preobraziti tvoj život!
Uskrsna zora je na pomolu!

[ina]

DRVO KRIŽA NA KOM JE VISIO SPAS SVIJETA

Službeno se ovaj dan zove Veliki petak muke Gospodnje . Naziv nas uvodi u otajstvo križa kojemu se klanjamo zato što je na njemu visio Spas svijeta.Današnji obred Velikog petka razvio se od onoga koji su već u 4. stoljeću uveli kršćani Jeruzalem a nakon što je carica Helena 320. pronašla zagubljen u relikviju križa Kristova. Kršćani Jeruzalem a počeli su se od tada skupljati tog dana popodne na Golgoti na bogoslužje riječi u kojem se čitala muka Isusova. Inače, već od 2. stoljeća imamo sigurne podatke da su kršćani na Veliki petak strogo postili u znak žalosti za Kristom raspetim te se ubrzo ovo molitveno i pokorničko obilježje proširilo na sve petke u godini.Bogoslužje ovog dana sastoji se od službe riječi sa središtem u muci Isusovoj po Ivanu, zatim od klanjanja križu i od pričesti hostijama koje su posvećene dan ranije. Na Veliki petak i Veliku subotu ne slavimo misu, jer u ta dva dana "Crkva ostaje uz grob Gospodnji razmatraj ući njegovu muku i smrt i uzdržava se od misne žrtve" (Misal, 200).Ni na Veliki petak Crkva ne razdvaja otajstvo križa od uskrsnuća. To vidimo osobito iz starinske antifone koja je preporučena za pjevanje pri klanjanju sabranih vjernika križu: "Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelome svijetu." U žalosti za Kristom na križ raspetim Crkva se raduje što je smrt Kristova početak ljudskog otkupljen ja.

Muka Isusova po Ivanu (Iv 18, 1 - 19, 42)

Obredi počinju prostiran jem svećenika i služitelja pred oltarom ili klečanjem u šutnji. Ovo je najsadržajnija šutnja u toku liturgijs ke godine (koja se inače preporučuje svaki put između svećenikova poziva "Pomolimo se" i početka molitve te na kraju pojedinih čitanja, prije pripjevno g psalma). U žalosti su sadržajnije geste od svake riječi. Šutnjom predvodit elja i sabrane zajednice počinjemo liturgiju žalovanja za Kristom raspetim.Za prvo čitanje imamo Četvrtu pjesmu o patniku Sluzi iz Izaijine knjige. U njoj je prikazana nasilna smrt osporenog proroka, čiju poruku i životno svjedočanstvo zajednica vjernika prihvaća tek nakon njegove smrti: "Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt." Ovaj prorok slika je Isusa iz čije nasilne smrti Bog izvodi spasenjsk u korist za sve ljude.Drugo je čitanje odlomak iz Poslanice Hebrejima o Kristu kao velikom svećeniku koji je "supatnik u našim slabostim a" te je u muci "naviknuo slušati". Zato je veliki svećenik i "začetnik spasenja svima koji ga slušaju". Muka po Ivanu čitala se na Veliki petak već od 7. stoljeća među kršćanima Rima. Ni najnovija liturgijs ka reforma nije u tome donijela nikakvu promjenu. Dok se na Cvjetnicu kroz tri liturgijs ke godine susljedno čitaju Matejev, Markov i Lukin izvještaj o muci, na Veliki petak i dalje ostaje muka po Ivanu. Razlog je Ivanovo "dublje čitanje" ispod kore površinskih dojmova.Već u prizoru hapšenja na Isusovo "Ja sam" Juda i njegova četa "ustuknuše i popadaše na zemlju" (18, 6). Za Ivana je to ustuk pred Isusovom neodoljiv om veličinom, pred njegovim pravim identitet om, jer se u toku ministeri ja u četvrtom evanđelju Isus predstavl ja s "Ja jesam" i time nagoviješta svoju transcend entalnost . U suđenju pred Židovima Ivan navodi Isusov odgovor da je javno govorio svijetu i protest protiv šamara koji Isusu daje netko iz židovskog mnoštva (18, 19-24). Tu opet vidimo Isusovo dostojans tvo te Ivanovo dublje čitanje: osuđenik sudi.Prizor pred Pilatom Ivan je podijelio u sedam manjih cjelina od kojih je literarno središte u četvrtoj, gdje vojnici pozdravlj aju Isusa "Zdravo, kralju židovski" (19, 1-3). Misaoni je vrhunac ovog dijela u sedmoj cjelini, gdje Pilat Isusa trnjem okrunjena postavlja na sudačku stolicu i predstavl ja ga Židovima: "Evo kralja vašega!" (19, 12-15). U Ivanovoj povijesti muke Isusove kraljevsk o dostojans tvo spominje se 12 puta a vrhunac je tog vida muke u 19, 19-22, gdje Židovi traže od Pilata da izmijeni natpis na križu u kojem se spominje da je Isus kralj židovski. Pilat odbija promijeni ti naslov: "Što napisah, napisah!" Tako za Ivana ostaje činjenica da Isus jest kralj, bez obzira na one koji ga ne priznaju.Kod Ivana nema Šimuna Cirenca na putu križa: "A on, noseći križ svoj, izađe na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše..." (19, 17-18). Isus sam nosi svoj križ jer je u toku ministeri ja govorio kako će sve privući k sebi kad jednom bude uzdignut (usp. Iv 8, 32 i 12, 32-34). Put na Golgotu Ivan je rastumačio kao put u proslavu po križu. U času hapšenja, na sudu pred Židovima i Rimljanim a, na križnom putu - Isus ima inicijati vu.Ivan donosi tri vlastite Isusove riječi s križa: "Evo ti sina...; Žedan sam...; Dovršeno je" (19, 26.28.30). Iz njih vidimo Isusovu brigu za učenike koji trebaju nastavlja ti njegovo poslanje u svijetu jer su i Marija i Ivan pod križem slika Crkve ukoliko je zajednica onih koje Isus ljubi i ukoliko ljude privlači Isusu.Ivanov je podatak o probadanj u Isusova boka nakon izdahnuća, s dva citata iz Starog zavjeta koji se tada ispunjaju na Isusu. On je pashalno janje kojemu se ne lome kosti (Iv 19, 36 = Izl 12, 46). On je i odbačeni vođa u kojeg ljudi upiru pogled vjere i nade (Iv 19, 37 = Zah 12,10).Tako za četvrtog evanđelista muka Isusova znači hod Isusov u uzdignuće koje mu je Otac pripravio, a sudionici Židovi i Rimljani jesu lica u drami kojoj ne vide dublje značenje. Muka je za Ivana i sabiranje zajednice Isusovih učenika koji se osjećaju privučeni ljubavlju Raspetoga te stalno upiru u njega pogled vjere i nade.Rubrika u Misalu kaže da svećenik sada može održati kratku propovije d, ako drži da je prikladno . Ta propovije d pojašnjava ono što danas slavimo.

Sveopća molitva Crkve na dan Kristove smrti

Nakon muke i homilije slijedi sveopća molitva kao zaključak službe riječi. Ona se sastoji od deset molitava koje imaju pozivni i molbeni dio. Svećenik poziva da molimo za svetu Crkvu Božju, za papu, za različite redove vjernika, za katekumen e, za kršćane koji nisu u punom crkvenom jedinstvu s nama, za Židove, za vjernike nekršćanskih religija, za one koji ne vjeruju u Boga, za upravitel je država, za sve ljude u potrebi kao što su bolesnici, gladni, zatvoreni ci, putnici, iseljenic i, umirući.Te su molitve vrlo stare. Pokazuju ostvarenj e onoga što u 1 Tim 2, 1-7 stoji kao Pavlova odredba za svaku kršćansku liturgiju: na njoj kršćani trebaju moliti "za sve ljude, za kraljeve i za sve ljude na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubn osti i ozbiljnos ti". Kršćani jesu na životnom proputova nju prema domovini nebeskoj, ali s ljudima drugih vjera dijele na ovoj zemlji zajedničke radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Zato u svakoj svojoj liturgiji mole za sve ljude, a posebno na Veliki petak.Posljednj a liturgijs ka reforma unijela je ispravke u neke od ovih deset vrlo starih molitava. Tako je bivša molitva "za heretike i šizmatike" koji su se trebali vratiti "svetoj majci Crkvi katoličkoj" preobliko vana u molitvu "za braću koja vjeruju u Krista, da ih Bog i Gospodin naš privede k istini i konačno ih okupi u jednu Crkvu". Bivša molitva za "perfidne Židove", u kojoj je isticano da Bog od svog milosrđa ne odbacuje ni židovsku perfidnos t, preobliko vana je u molitvu "za Židove kojima je prvima Gospodin Bog naš govorio". Bivša molitva "za pogane koji štuju idole" preobliko vana je u molitvu "za sve koji ne vjeruju u Krista: da i njih Duh Sveti rasvijetl i i privede na put spasenja". Ovdje je uvažen nauk Sabora o nekim dobrim elementim a u nekršćanskim religijam a. Bivša molitva "za našeg najkršćanskijeg cara..." preobliko vana je u molitvu "za sve državne poglavare: da im Bog i Gospodin naš upravi um i srce po svojoj volji da traže mir i slobodu svih ljudi". Nova je molitva za ljude u potrebi u kojoj se celebrant obraća Bogu što tješi žalosne i jača izmučene te prosi da patnici svih vrsta iskuse u svojim potrebama pomoć njegove dobrote.Ove promjene i dodaci u sveopćoj molitvi Crkve na dan Isusove smrti pokazuju da liturgija usvaja razvoj u teologiji i otvara se novim potrebama vjernika i drugih ljudi.

Klanjanje križu

Uneseno je u liturgiju Velikog petka nakon otkrića relikvije Isusova križa. Počinje svećenikovim predstavl janjem križa okupljeno j zajednici: "Evo drvo Križa, na kom je Spas svijeta visio." Poklon se obavlja poklecanj em ili ljubljenj em. Poželjno je da svi vjernici pojedinačno iskažu danas svoj poklon križu kao znaku našeg otkupljen ja. To, istina, u krcatim crkvama znatno produžuje liturgiju, ali i pridonosi zbiljskom aktivnom sudjelova nju svih. Pogotovu "godišnjaka", koji se ne snalaze najbolje, a žele da ih ne otpišemo zato što ih nema na našoj misi svake nedjelje.Za vrijeme klanjanja križu zbog pjeva starinsku tužaljku i himan "Usta moja, opjevajte". Tužaljka stavlja u usta raspetom Mesiji dobročinstva koja je Bog učinio svome narodu u povijesti spasenja, a narod svoga Mesiju daje razapeti na križ, ruga mu se, poji ga octom, probada mu bok kopljem. U prijevodu tužaljke na hrvatski zadržani su grčki usklici "Hagios o Theos, Hagios Ishyros - Sveti Bože, Sveti Jaki!" Te je usklike rimska liturgija preuzela od braće s Istoka. Ostali su kroz stoljeća u znak jedne vjere i zajedničkog korijena.

Pričest plodovima ranije mise

Posljednj i dio obreda jest pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjen a na sporednom oltaru, a svećenik je trebao predvidje ti pričesnike današnje liturgije i posvetiti dovoljan broj hostija. Ovo slavlje pričesti nazvano je u srednjem vijeku Missa praesanct ificatoru m - Misa s darovima koji su ranije posvećeni. Nema kanona. Obred počinje molitvom "Oče naš", koja je u svakoj našoj misi priprava na pričest. Nema uobičajenog "znaka mira" kojim molimo oproštenje jedni od drugih prije nego pristupim o k pričesti. U završnoj molitvi svećenik prosi da Bog u nama čuva plodove Kristove smrti i uskrsnuća. U otpusnoj molitvi svećenik moli da Bog blagoslov i svoj narod, koji je proslavio smrt njegova Sina u nadi uskrsnuća, da mu dadne oproštenje i utjehu te učvrsti vjeru u vječno otkupljen je.

[maximus]

Probodeni bok

činjenica je to nepobitna.Ivan koji je očevidac svega daje izvješće o lomljenju kostiju dvojici raspetih.no vojnici kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro,ne prebiše mu goljeni,nego mu jedan od vojnika "kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda"(Iv 19,33-34).ne znam d a li ste možda čuli,ali po jednoj rabinskoj predaji čovjekovo tijelo sastoji se od krvi i vode.znači izlijevanje krvi i vode bio bi istinski znak smrti.po ekumenskom prijevodu Biblije,Ivan u toj činjenici gleda znak davanja Duha Svetoga,što s e odnosi na Isusove riječi"Ako je tko žedan,neka dođe k meni!Neka pije koji vjeruje u mene!Kao što i piše u SP:"Rijeke žive vode poteći će iz njegove utrobe!"pitam se što ima tajanstveno u tom isteku krvi i vode iz Kristova probodena boka?

da bi bolje shvatili što ima toliko tajanstvenoga i snažnoga u isteku krvi i vode,mislim da bi trebali ući u dubinu rasuđivanja ne racionalnim dokazivanjem,već naprotiv uživjeti se u mentalitet različit od ovoga našega sadašnjega,izražavati s e simbolima kako bi mogli dokučiti puninu ljubavi.

Sv.Ambrozije tako reče:"Poteče voda iz rana da mi pijemo spasenje."A Epifanije će kazati:"Pomoću vode i krvi iz njegova probodena boka,poput proročkih prilika,obuhvatio je sve događanje našega spasenja."čitav naš unutarnji duhovni organizam dolazi nam od Isusa Krista.sila koja sve to pokreće poruka je ljubavi,a dotječe nam iz Njegova Božanskog Srca"-reći će nam sv.Bonaventura.Karlo Boromejski poput Franje Asiškog,satima promatra raspelo,pa sve napore,teškoće,trpljenja,brige svodi na ranjeno Kristovo Srce,korijen svakog milosrdnog i strpljivog djelovanja Crkve.pokojni papa Pavao VI u krvi i vodi vidi slike" milosti i istine što istječu iz Kristove punine,koja objavljuje Očeva otajstva.iz otvorenog Kristova boka rađa s e Crkva,kao što s e iz Adamova rebra rađa Eva."

zaista lijepi citati učenih i svetih ljudi.ipak ovdje me sve navodi na simbole,a krv je u ovom slučaju simbol smrti,znak velike i neopisive ljubavi Kristove prema čovjeku.voda je simbol života.nije li Isus Samarijanki ponudio "živu vodu"!?teolozi ovako tumače u eklezijalnom(crkvenom)smislu.voda označuje krštenje,što znači novi život.prolivena krv označuje Euharistiju-znači smrt iz čiste ljubavi.u biti svi sakramenti istječu iz otvorenoga boka,ali ova dva su temeljna,Krštenje i Euharistija.vjerujem da znademo da je voda i simbol Duha Svetoga,a naša Crkva se rađa izlijevanjem Duha Svetoga koje slijedi Kristova smrt.to znači ovako,Kristovom smrću potekla je krv iz ljubavi prema nama,te nam je ta krv i danas ostavljena u svakoj pretvorbi u sv.misi,a krštenjem odnosno poteklom vodom iz boka,ponovno smo rođeni i smijemo piti s izvora tu živu vodu!

[maximus]

VELIKA SUBOTA


 Velika subota dan je Isusova počinka u grobu. No, prije pola noći slavi se Isusovo uskrsnuće  Vazmenim bdijenjem.  Danas, na Veliku subotu, Ti mirno počivaš u Josipovom grobu, tvoje otkupioteljsko djelo za čovječanstvo je dovršeno. Isto kako se Gospodin odmarao nakon velikih dana stvaranja svijeta, tako se i Ti sada odmaraš nakon spasiteljskog djela. No, ni tu u svome miru "ne miruješ", jer svojim grobom od naših počivališta na grobljima, po svem svijetu, načinio si prebivališta mira i sigurne nade da grobni humak nije kraj. U grob si sa sobom ponio sve naše neprijatelje, sve grijehe i sve ono što razara na ovoj zemlji tvoje stvorenje -  čovjeka, prirodu i čitav svijet. Danas nad tvojim grobom stoji tvoja majka Marija i duboko u svom srcu promišlja. Ona je živjela s Tobom, ali i bez Tebe, dok si koračao ovom zemljom, ali sada je ostala bez Tebe. Nije sama, ona je po Isusovim riječima upućenim ljubljenom učeniku Ivanu "Evo ti majke" (Iv 19, 25-27) postala i naša majka. Naš uzor, naša nada u boli i dostojanstvu. Primjer vjere u Tebe.

S Marijom, danas i mi uđimo u mir i posjetimo Isusov grob. Neka nam taj Isusov grob danas bude snaga i utjeha. Za sva naša progonstva,promašaje u životu, patnje, ovisnosti, bolesti i žalosti.

Hvala ti Isuse za most koji se upravo danas gradi između Boga i nas, Tebe i nas. Između zemaljskog života i života u vječnosti. S tom nadom iščekujmo sutrašnji, ali i konačni dan slave uskrsnuća Gospodinova.

[matejic]

Gospodine, to je tvoja volja, ležim prostrt po tlu.
Ne usuđujem se više podići pogled.
Ništa, ništa, ja sam ništa, sada znam.
Gospodine, tvoje je svijetlo strašno,
Htio bih mu umaći.
Otkad sam te prihvatio
Rasvjetlio si sve što imam.
Svakodnevno i neumoljivo tvoja me svjetlost otkrivala i sada vidim što prije nisam opažao.
Vidim šumu svojih grijeha sakrivneih hladom.
Vidim bezbrojno korjenje kojem je nemoguće naći kraj.
Vidim da je sve u meni zapreka Tebi, kao što i najmanja mrvica zaustavlja sunčevu zraku i stvara tamu.
Vidim da je demon zauzeo i onu moju utvrdu koju sam smatrao neosvojivom, vidim kako se kolebam i samo što nisam pao, vidim svoju bespomoćnost, ja, koji sam smatrao da mogu ustrajati.
Vidim da se u meni sve uzmješalo i da nijedno moje „jučer“ nije čisto, vidim neizmjerni bezdan samog grijeha nasuprot tvojoj beskrajnoj ljubavi...
Gospodine, sada je moje cijelo srce na koljenima...
Zahvaljujem ti za tvoje svijetlo, jer nikada ne bih progledao...

Ja sam ništa; TI SI SVE!!!!!!!!!!

[maximus]

Uskrsnuće?!najveća tajna i misterij naše vjere,ali i najveća nada i sigurnost onoga što vjerujemo.evo u nekoliko redaka ono što manje višer svi vi znadete,ali možda i nekome koji ne znade ili ne želi trvdoglavo znati,može koristiti, nekoliko činjenica koji dokazuju da je Isus Krist uskrsnuo i da je on temelj našeg budućeg uskrsnuća......

Uskrsnuće, istina ili laž?
autor: Josh McDowell

Stoljećima su mnogi ugledni svjetski filozofi napadali kršćanstvo kao iracionalno, praznovjerno i apsurdno. Mnogi su odlučili jednostavno zanemariti središnji problem, a to je uskrsnuće. Drugi su ga pokušali objasniti različitim teorijama. Unatoč svemu tome, povijesne činjenice ne možemo odbaciti.

Student Sveučilišta u Urugvaju rekao mi je: "Profesore McDowell, zašto ne možete pobiti kršćanstvo?"
"Zbog jednostavnog razloga," odgovorio sam. "Ne mogu ni na koji način objasniti jedan povijesni događaj - uskrsnuće Isusa Krista."

Kako možemo objasniti praznu grobnicu? Može li se ona objasniti bilo kakvim prirodnim uzrokom?

PITANJE POVIJESTI
Nakon više od 700 sati proučavanja ovog problema, došao sam do zaključka da je uskrsnuće Isusa Krista ili jedna od najpokvarenijih, najpodlijih i najbešćutnijih prevara koju je ljudski um ikada smislio - ili jedna od najčudesnijih povijesnih činjenica.

Evo nekih od činjenica vezanih uz uskrsnuće: Isus iz Nazareta, židovski prorok koji je tvrdio kako je on Krist o kojem su govorila proročanstva u židovskim Pismima, uhićen je, osuđen kao politički zločinac i razapet. Tri dana nakon njegove smrti i pokopa, neke žene koje su otišle na njegov grob ustanovile su da je tijelo nestalo. U tjednima koji su uslijedili, njegovi su učenici tvrdili da ga je Bog uskrisio od mrtvih, te da im se pojavio nekoliko puta prije nego je uzašao na nebo.

Iz tog temelja, kršćanstvo je niknulo i proširilo se po čitavom Rimskom carstvu, te nastavilo utjecati na svjetsku povijest kroz stoljeća.

ŽIVUĆI SVJEDOCI
Novozavjetni zapisi o uskrsnuću bili su u opticaju još za života ljudi koji su bili suvremenici tog događaja. Ti su ljudi zasigurno mogli potvrditi ili opovrgnuti točnost novozavjetnih zapisa.

Autori četiriju evanđelja su i sami bili svjedoci, ili su prenosili iz prve ruke izvješća svjedoka tih događaja. Braneći svoje zapise o evanđelju, a ta riječ znači "radosna vijest", apostoli su se pozivali (čak i u slučajevima kada su se suočavali s najžešćim protivnicima) na opće-poznate činjenice o uskrsnuću.

F. F. Bruce profesor biblijskog kriticizma na fakultetu Rylands, Sveučilišta u Manchesteru, raspravljajući o vrijednosti novozavjetnih zapisa kao primarnih izvora, kaže: "Da je postojala bilo kakva težnja ka odstupanju od materijalnih činjenica, u bilo kojem pogledu, prisustvo neprijateljski nastrojenih svjedoka među slušateljima natjerala bi autore da isprave pogreške."

JE LI NOVI ZAVJET POUZDAN?
Budući da Novi zavjet pruža primarni povijesni izvor podataka o uskrsnuću, mnogi su kritičari tijekom devetnaestog stoljeća napadali vjerodostojnost biblijskih dokumenata.

Međutim, prije kraja devetnaestog stoljeća arheološka otkrića potvrdila su točnost novozavjetnih rukopisa. Otkrića ranih papirusa premostila su vremenski razmak koji je postojao između Kristovog vremena i kasnijih rukopisa.

Ova otkrića su povećala znanstvenu pouzdanost Biblije. William F. Albright, koji je bio jedan od najistaknutijih biblijskih arheologa svog vremena, izjavio je: "Možemo s velikom sigurnošću reći da ne postoji više nikakav čvrst temelj za tvrdnje da je bilo koja novozavjetna knjiga nastala poslije 80. godine poslije Krista, što pomiče vrijeme nastanka za čitave dvije generacije koje su radikalniji kritičari Novog zavjeta procijenili na razdoblje od 130. do 150. godine poslije Krista."

Paralelno s otkrićima papirusa, pronađen je i velik broj drugih rukopisa (danas se zna za više od 24000 primjeraka drevnih rukopisa Novog zavjeta). Povjesničar Luka pisao je o vjerodostojnosti dokaza za uskrsnuće. Sir William Ramsay, koji je proveo petnaest godina pokušavajući potkopati njegov ugled kao povjesničara, te opovrgnuti pouzdanost Novog zavjeta, na kraju je zaključio: "Luka je povjesničar prvog reda… Trebalo bi ga uvrstiti među najveće svjetske povjesničare."

"Ja za sebe tvrdim da sam povjesničar. Moj pristup Antici je povijesni. Mogu potvrditi da su dokazi o životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista daleko bolje potkrijepljeni od većine drugih događaja iz antičke povijesti…"
E. M. Blaiklock - Profesor Antičke povijesti na Sveučilištu Auckland

POZADINA
Novozavjetni svjedoci bili su potpuno svjesni pozadine u kojoj se uskrsnuće odigralo. Isusovo tijelo bilo je, u skladu s židovskim pogrebnim običajima, zamotano u laneno platno. Oko 45 kg različitih aromatičnih tvari, međusobno pomiješanih tako da su tvorile ljepljivu, gumenastu kašu, iskorišteno je da bi se njima natopili platneni povoji.

Nakon što je tijelo postavljeno u grobnicu isklesanu u stijeni, ogroman kamen dokotrljan je na ulaz u tu grobnicu. Kamenovi su se u to vrijeme obično postavljali na ulaz u grobnice pomoću poluga, a težili su oko dvije tone. Rimska straža sačinjena od vrlo discipliniranih ratnika čuvala je grobnicu. Straža je zapečatila ulaz rimskim pečatom, što je trebalo spriječiti svaki pokušaj skrnavljenja grobnice. Ako bi tko pokušao pomaknuti kamen s ulaza, slomio bi rimski pečat i time teško prekršio rimski zakon.

Pa ipak, tri dana kasnije grobnica je bila prazna. Isusovi sljedbenici rekli su da je uskrsnuo od mrtvih. Izvijestili su da im se ukazivao u razdoblju od 40 dana, pokazujući im se s mnogim "nepogrešivim dokazima". Apostol Pavao zabilježio je kako se Isus jednom pojavio pred 500 ljudi, od kojih je većina još bila živa u vrijeme kada je taj zapis nastao, tako da su mogli potvrditi njegovu istinitost.

Poduzeto je toliko mjera predostrožnosti vezano uz suđenje, raspeće, pogreb, zatvaranje, pečaćenje i čuvanje Isusove grobnice, da je kritičarima vrlo teško obraniti stav po kojem Krist nije uskrsnuo od mrtvih. Razmotrite sljedeće činjenice:

1. ČINJENICA: SLOMLJENI RIMSKI PEČAT
Kao što smo rekli, prva očita činjenica bilo je lomljenje pečata koji je predstavljao moć i autoritet rimskog carstva. Ljudi su se bojali lomljenja pečata jer su posljedice takvog čina bile izuzetno teške. Ukoliko bi počinitelji bili pronađeni i privedeni, smjesta bi uslijedilo pogubljenje i to raspećem s nogama prema gore.

2. ČINJENICA: PRAZAN GROB
Već smo raspravljali o drugoj očitoj činjenici: nakon uskrsnuća ostao je prazan grob. Kristovi učenici su počeli propovijedati Isusovo uskrsnuće upravo u Jeruzalemu, gdje bi, u slučaju da je njihov nauk bio lažan, njihova laž bila očita. Prazan grob je bio "toliko poznata činjenica da ju je bilo nemoguće poreći." Paul Althaus tvrdi da se bilo kakve tvrdnje o uskrsnuću ne bi održale u Jeruzalemu niti jedan dan, pa čak niti jedan sat, da činjenica o praznom grobu nije bila poznata i prihvaćena od strane sviju.

I židovski i rimski izvori i predaja priznaju činjenicu praznog groba. Spomenuti izvori se kreću u rasponu od Josephusa do židovskih spisa pod nazivom "Toledoth Jeshu" iz petog stoljeća. Dr. Paul Maier ovo naziva pozitivnim dokazom iz neprijateljskih izvora, a to je najjači mogući oblik povijesnih dokaza. To zapravo znači da kada neki izvor priznaje činjenicu koja mu ne ide u prilog, tu činjenicu možemo smatrati sigurnom.

Gamaliel, koji je bio član židovskog vrhovnog suda, Velikog vijeća, iznio je mišljenje kako je uspon kršćanstva Božje djelo; on to ne bi mogao učiniti da je Isusovo tijelo i dalje bilo u grobnici, ili da je Veliko vijeće znalo gdje se ono nalazi.

3. ČINJENICA: OGROMNI KAMEN JE POMAKNUT
U to nedjeljno jutro prva činjenica koja je ostavila jak dojam na ljude koji su prišli grobnici bio je neobičan položaj 1,5 do 2 tone teškog kamena koji je bio uglavljen na ulaz u grobnicu. Svi pisci evanđelja spominju tu činjenicu.

Oni koji su promatrali kamen nakon uskrsnuća opisuju njegov položaj ovako: kamen je bio pomaknut uz kosinu, i to ne samo dalje od vrata, već i od čitave masivne grobnice. Njegov položaj je bio takav da se činilo kako je kamen bio podignut i odnesen na to mjesto. Želim vam postaviti jedno pitanje: da su učenici željeli doći do grobnice, prišuljati se na prstima pokraj usnulih stražara, otkotrljati kamen i ukrasti Isusovo tijelo, kako su to mogli učiniti a da stražari ništa ne primijete?

4. ČINJENICA: RIMSKA STRAŽA SE IZBEZUMILA
Rimski stražari su pobjegli. Napustili su svoju dužnost. Kako se njihovo osipanje može objasniti kada znamo da je njihova disciplina bila iznimna?

Strah od gnjeva pretpostavljenih časnika i mogućnost smrtne kazne uvjetovali su da vojnici budno paze na sve detalje svoje službe. Jedan od načina na koje su pogubljivali stražare bio je taj da bi skinuli svu odjeću s njih, a zatim ih žive spalili na vatri potpaljenoj njihovom odjećom. Ako nije bilo očito koji od stražara nije izvršio svoju dužnost, tada su bacali kocku kako bi odredili koji će vojnik biti pogubljen zbog prekršaja svoje jedinice. Sigurno je da čitava jedinica ne bi zaspala uz takvu prijetnju.

Dr. George Currie koji je proučavao rimsku vojnu disciplinu, napisao je: "Strah od kazne prouzrokovao je nepogrešivu predanost službi, a posebno za vrijeme noćnih straža."

5. ČINJENICA: PLAHTICE GOVORE SAME ZA SEBE
U doslovnom smislu, suprotno svim drugačijim izjavama, grob nije bio potpuno prazan - zahvaljujući jednom zapanjujućem fenomenu. Ivan, Isusov učenik, pogledao je prema mjestu na kojem je ležalo Isusovo tijelo, a tamo su ležale plahtice, još uvijek zadržavajući oblik tijela, ali uleknute i prazne - poput praznih vlakana gusjeničine čahure. Ta je činjenica dovoljna da bilo koga učini vjernikom. Ivan to nikada nije zaboravio.

6. ČINJENICA: POTVRĐENA UKAZANJA
Krist se pojavio živ. I to nekoliko puta nakon kataklizmičkih događaja prvog uskršnjeg dana.

Kad proučavate neki povijesni događaj, važno je znati je li postojao dovoljan broj ljudi koji su u njemu učestvovali ili su bili očevici, a koji su još bili živi u vrijeme kada su činjenice o tom događaju objavljene. Poznavanje ove činjenice pomaže nam pri utvrđivanju točnosti objavljenog izvješća. Ukoliko postoji dovoljan broj očevidaca, može se smatrati da je događaj prilično dobro utemeljen. Na primjer, ako smo svi mi svjedoci ubojstva, pa se ustanovi da je policijski izvještaj izmišljotina ili laž, mi ga, kao očevici, možemo opovrgnuti.

PREKO 500 SVJEDOKA
Često se previdi nekoliko vrlo bitnih čimbenika kada razmatramo Kristova pojavljivanja nakon uskrsnuća. Prvi čimbenik je veliki broj svjedoka koji su vidjeli Krista nakon uskršnjeg jutra.

Jedan od najranijih zapisa o Kristovom pojavljivanju nakon uskrsnuća potječe od apostola Pavla. Apostol je pretpostavljao da su njegovi čitatelji znali za događaj kada se Isus ukazao grupi od 500 ljudi. Pavao ih je podsjetio na činjenicu da je većina tih ljudi još uvijek bila živa, pa su ih mogli ispitati.

Dr. Edwin M. Yamauchi, profesor povijesti na Sveučilištu Miami u Oxfordu, Ohio, naglašava: "Ono što daje poseban autoritet popisu (svjedoka) kao povijesnom dokazu upravo je navođenje činjenice da je većina od 500 braće još bila živa u vrijeme kada je popis nastao. Sveti Pavao zapravo kaže: 'Ako ne vjerujete meni, pitajte njih.' Ovakva izjava u Pismu čija je vjerodostojnost priznata, a napisano je unutar razdoblja od trideset godina od samog događaja, toliko je jak dokaz za nešto što se dogodilo prije gotovo dvije tisuće godina, da se boljem dokazu ne možemo niti nadati."

NEPRIJATELJSKI SVJEDOCI
Još jedan čimbenik ključan pri tumačenju Kristovih ukazanja je činjenica da se on pojavio i pred neprijateljskim ili neuvjerenim svjedocima.

Svako malo čitam ili čujem komentare kako su Isusa vidjeli živog, nakon njegove smrti i pogreba, samo njegovi prijatelji i sljedbenici. Koristeći takve argumente, ljudi pokušavaju ublažiti snažan dojam kojeg ostavljaju zapisi o brojnim očevicima. Međutim, važno je istaknuti da niti jedan pisac ili dobro obaviješten čovjek ne bi smatrao Savla iz Tarza Kristovim sljedbenikom. Činjenice pokazuju upravo suprotno. Savao je prezirao Krista i progonio njegove sljedbenike. Za njega je susret s Kristom bio prijelomno iskustvo. Iako tada nije bio Kristov učenik, kasnije je postao apostol Pavao, jedan od najvećih svjedoka i branitelja istine o uskrsnuću.

"Kada bi Novi zavjet bio samo zbirka svjetovnih spisa, njihova bi autentičnost bila općenito prihvaćena bez ikakve dvojbe." F. F. Bruce - Sveučilište u Manchesteru

Tvrdnja kako se Isus pojavio samo svojim sljedbenicima većinom se zasniva na nepostojanju zapisa, a takve tvrdnje mogu biti opasne. Jednako je moguće i to da su svi kojima se Isus ukazao postali njegovi sljedbenici. Nitko tko je upoznat s činjenicama ne može ustvrditi kako se Isus pojavio samo "beznačajnoj šačici ljudi".

Kršćani vjeruju da je Isus uskrsnuo u tijelu, u vremenu i prostoru, Božjom nadnaravnom silom. Teškoće vezane uz vjerovanje u to mogu biti velike, ali problemi koji proizlaze iz nevjerovanja predstavljaju još veće teškoće. Teorije koje su nastale kako bi se objasnio prazan grob pomoću "prirodnih pojava" toliko su slabe da zapravo izgrađuju pouzdanje u istinu uskrsnuća.

KRIVI GROB?
Teorija koju je predložio Kirsopp Lake pretpostavlja kako su žene koje su javile da je tijelo nestalo pogriješile i otišle do krive grobnice. Ako je to točno, onda su i učenici, koji su otišli provjeriti te izjave, također otišli do krive grobnice. Međutim, možemo biti sigurni da židovske vlasti koje su tražile da se postavi rimska straža oko grobnice ne bi pogriješile glede njene lokacije. Ne bi pogriješili ni rimski stražari, jer su se tamo i nalazili!

Da je tvrdnja o uskrsnuću proizišla iz geografske pogreške, židovske vlasti ne bi gubile ni trenutka da izvade tijelo iz prave grobnice i pokazujući ga učinkovito uguše svaki pokušaj pokretanja glasina o uskrsnuću.

HALUCINACIJE?
Još jedan pokušaj objašnjavanja pretpostavlja da su Isusova ukazanja nakon uskrsnuća bila ili iluzije ili halucinacije. Osim što ova teorija nije poduprta psihološkim principima koji su prisutni kod halucinacija, ona se niti ne poklapa s povijesnim okolnostima. Ponovo se postavlja pitanje, gdje je bilo Isusovo tijelo i zbog čega ga nisu pokazali?

JE LI SE ISUS ONESVIJESTIO?
Danas se često navodi još jedna teorija koju je proširio Venturini prije nekoliko stoljeća. To je teorija nesvijesti, prema kojoj Isus nije umro; on se samo onesvijestio od iscrpljenosti i gubitka krvi. Svi su mislili da je mrtav, ali se on kasnije osvijestio, što su učenici protumačili kao uskrsnuće.

Skeptik David Friedrich Strauss - čovjek koji zasigurno nije vjerovao u uskrsnuće - zadao je smrtni udarac svakoj pomisli da se Isus povratio iz nesvijesti: "Nemoguće je da bi ijedno biće koje se iskralo polumrtvo iz grobnice, koje je lutalo uokolo slabo i bolesno, kojem je trebala medicinska pomoć, previjanje, okrepa i njega, koje je na kraju podleglo pod svojim patnjama, moglo kod učenika stvoriti dojam da je ono Pobjednik nad smrću i grobom, Princ života; dojam koji je udario temelje njihovoj budućoj službi. Takvo bi osvješćivanje moglo samo oslabiti dojam kojeg je on stvorio kod njih za vrijeme svog života i smrti, ono bi svemu dalo tugaljiv dojam, a ne bi nikako moglo promijeniti njihovu tugu u polet, niti podići njihovo poštovanje do nivoa bogoštovlja."

UKRADENO TIJELO?
Razmotrite, zatim, teoriju da su učenici ukrali tijelo dok su stražari spavali. Depresija i kukavičluk učenika predstavljaju čvrst argument protiv ideje po kojoj su oni iznenada postali toliko odvažni i hrabri da su se suočili s jedinicom vojnika koja je čuvala grobnicu i ukrali tijelo. Oni nisu bili u stanju učiniti nešto takvo.

Teorija prema kojoj su židovske ili rimske vlasti premjestile Kristovo tijelo ne predstavlja nimalo razumnije objašnjenje za prazan grob od one da su učenici ukrali tijelo. Ako su predstavnici vlasti posjedovali tijelo ili znali gdje se ono nalazi, zašto nisu, kada su učenici počeli u Jeruzalemu propovijedati o Isusovom uskrsnuću, jednostavno objasnili: "Čekajte! Mi smo premjestili tijelo, vidite, on nije uskrsnuo od mrtvih"? Takav bi postupak uništio kršćanstvo - ne u kolijevci, već u zametku!

USKRSNUĆE JE ČINJENICA
Profesor Thomas Arnold, ravnatelj fakulteta Rugby u trajanju od 14 godina i autor pozante "Povijesti Rima", te imenovan voditeljem katedre za suvremenu povijest na Oxfordu, bio je dobro upoznat s vrijednošću dokaza o određivanju povijesnih činjenica. Ovaj veliki učenjak je rekao: "Godinama sam proučavao povijesne zapise o drugim vremenima, istraživao i procjenjivao dokaze onih koji su pisali te zapise, i ne znam ni za jednu činjenicu u povijesti čitavog čovječanstva koja bi bila poduprta boljim i potpunijim dokazima svake vrste, u očima nepristranog istraživača, od činjenice o velikom znaku kojeg nam je Bog dao - Kristovoj smrti i uskrsnuću od mrtvih."

STVARNI DOKAZ: ŽIVOTI UČENIKA
Kao najrječitiji dokaz trebamo uzeti živote ranih kršćana. Moramo se zapitati: "Što ih je nagnalo da posvuda pronose poruku o uskrslom Kristu?" Da je postojala bilo kakva vidljiva korist koju su postigli svojim naporima - ugled, bogatstvo, viši društveni položaj ili materijalna dobrobit - mogli bismo time opravdati njihove postupke, njihovu svesrdnu i potpunu predanost "uskrslom Kristu".

Međutim, kao nagradu za svoje napore, ti su rani kršćani primali batine, bili su kamenovani, bacani lavovima, mučeni i razapinjani. Iskušana su sva moguća sredstva, ne bi li ih se ušutkalo.

Pa ipak, oni su polagali svoje živote pružajući krajnji dokaz njihovog potpunog pouzdanja u istinitost vlastite poruke.

KOJE JE TVOJE MIŠLJENJE?
Kako ti ocjenjuješ ove snažne povijesne dokaze? Kako gledaš na činjenicu o praznom Kristovom grobu? Što misliš o samome Kristu?

Kada sam se ja po prvi put suočio sa snažnim povijesnim dokazima za Kristovo uskrsnuće, morao sam postaviti logično pitanje: "Što za mene znače svi ti dokazi? Što će se promijeniti u mom životu ako vjerujem ili ako ne vjerujem da je Krist uskrsnuo, nakon što je umro na križu za moje grijehe?" Najbolji odgovor na to pitanje daju Isusove riječi, upućene čovjeku koji je sumnjao, Tomi. Isus mu je rekao: "Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni" (Ivan 14:6).

Imajući u vidu sve dokaze za Kristovo uskrsnuće, kao i činjenicu da Isus nudi oproštenje grijeha i vječan odnos s Bogom, tko bi bio toliko nepromišljen da ga odbije? Krist je živ! On živi i danas. I ti se možeš pouzdati u Boga upravo sada, vjerom, kroz molitvu. Molitva je razgovor s Bogom. Bog poznaje tvoje srce i ne zanimaju ga toliko tvoje riječi, koliko ga zanima stav tvoga srca. Ukoliko se nikada nisi pouzdao u Krista, možeš to učiniti upravo sada.

Molitva koju sam ja molio, glasila je: "Gospodine Isuse, trebam te. Hvala ti jer si umro na križu za moje grijehe i dao mi vječni život. Učini me onakvim čovjekom, kakvim želiš da budem. Hvala ti jer se mogu pouzdati u tebe."

[ina]

maxi 

ja mislim da ako itko pokuša srcem osjetiti Istinu da uopće ne dolazi u potrebu potražiti "dokaz"...

kad čovjek osjeti Isusa...dokazi su potpuno nepotrebni i nebitni...Uskrsnuo je

[hrvoje hrki]

hvala maksimusu na detaljnom pojašnjenju liturgije, biblijskih tekstova isl. vezano za Veliki Tjedan

[.glasnik]

"SAŠAO NAD PAKAO"

Subota, 11. travnja - Velika subota

Taj izričaj iz Vjerovanja pripada Velikoj suboti. Ona je najtiši dan u crkvenoj godini, jer pred smrću definitivno zamukne svaki ljudski govor.

"Sašao nad pakao"

Pakao (u Starom zavjetu zapravo "šeol", carstvo mrtvih) je stanje apsolutne tame i osamljenosti. Tamo je Isus sišao, solidarizirajući se s mrtvima, uključujući i one mrtve svih vremena koji su zaboravljeni, bezimeni.

"Sašao nad pakao"

Isusovo sudjelovanje u sudbini ljudske smrti najpotresnije dolazi do izražaja u njegovoj apsolutnoj napuštenosti od Boga na križu. U toj napuštenosti odražava se ljudska osamljenost. Svi mi nosimo njezinu ranu. Život je osamljenost, koju ne mogu do kraja izbrisati ni najsupjeliji časovi zajedništva.

"Postoji noć u čiju napuštenost ne prodire nijedan glas. Postoje vrata kroz koja jedino sami možemo proći. To su vrata smrti. Sav strah svijeta u konačnici je strah od te osamljenosti. Smrt je naprosto osamljenost. A ona osamljenost u koju ljubav više ne može prodrijeti jest - pakao..." (Joseph ratzinger, Uvod u kršćanstvo).

"Sašao nad pakao"

Isus je prošao kroz vrata naše krajnje osamljenosti, jer je stupio u ponor naše napuštenosti. "Ondje kamo do nas ne može doprijeti nijedan glas - tu je on. Tako je nadvladan pakao. Ili točnije: smrt koja je prije toga bila pakao, više to nije. Ni jedno ni drugo više nije isto, jer je sada usred smrti život, jer život stanuje u njoj... No umiranje više nije put u osamljenost, jer su otvorena vrata šeola" (Joseph Ratzinger, isto).

"Sašao nad pakao"

"Bog je mrtav, mi smo ga ubili" (Friedrich Nietzsche). Ne nalikuje li naše vrijeme trajnoj velikoj suboti? Ne živimo li djelomice kao da je Bog odsutan, štoviše kao da je mrtav, jer je postao toliko beznačajnim da ga se lako miče s dnevnoga reda? Koju ulogu on igra u našoj sadašnjosti i budućnosti?

Naš se život odvija u silnoj napetosti između Velikoga petka i Uskrsa. Moramo izdržati tu životnu "veliku subotu". Ona može jako dugo trajati. No možda nakon dana i godina tame i neprimjećivanja Boga u ranama Raspetoga načas otkrijemo prvu zraku uskrsnoga jutra. Neka nam Bog u tome pomogne!

Hildegard Nies



http://www.benedictus.info/liturgijske_meditacije.html?news_ID=2373

[.glasnik]

    
«VIDJELA SAM GOSPODINA!»

Nedjelja, 12. travnja - Uskrs

Čitanja:

Dj 10, 34a. 37-43

Oproštenje grijeha: ,,Suprotnost grijehu nije krepost, nego vjera" (F. M. Dostojevski).

Kol 3, 1-4

Današnje je prolazno. Ono što je ispred nas, vječno je. Zatro svoj smisao ne smijemo usmjeravati (samo) prema zemaljskome, nego nam je dano da ga možemo usmjeravati prema nebeskome.

Iv 20, 1-18

Već 2.000 godina nakon Velike subote sasvim sigurno dolazi Uskrs. No kad je riječ o našoj vjeri, a ne o kalendarskoj rutini, nismo pošteđeni zahtjevnog spoznajnog procesa, koji su prolazili ljudi i u Isusovo vrijeme, kako bismo u Raspetome vidjeli Uskrsloga. Prizor s Marijom Magdalenom na uskrsno jutro predstavlja primjer takvog dugačkog i postupnog spoznajnog procesa. On započinje na grobu s jednim temeljnim nesporazumom: ona misli da je Isusovo tijelo ukradeno i da joj je time Isus dvaput oduzet. Potom slijedi drugi nesporazum, da je Isus koji se pojavio zapravo stranac. Presudni trenutak, kad počinje živjeti njezina vjera, jest onaj u kojoj ju Isus poziva imenom: ,,Marijo!" Ne samo da je u tom času shvatila, nego je bilo zahvaćeno čitavo njezino biće. A onda je morala naučiti još jednu, posljednju stvar: da njezina ljubav mora pustiti ljubljenoga. Tako njezina vjera postupno narasta do razine da čini ono što joj Gospodin kaže. Ona naviješta: ,,Vidjela sam Gospodina!"

Uskrsno evanđelje nas potiče da prihvatimo i suočimo se s naporom pitanja, propitivanja, traženja, jer samo tako naša vjera može postati odraslom vjerom.

Molitva

Bože, ti si Isusa Krista, svojega ljubljenoga Sina, podigao od mrtvih zato što ostaješ vjeran i zato što je tvoja ljubav snažnija od patnje i smrti. Podari nam snagu koja izrasta iz vjere da si ti sama Ljubav i sam Život. To te molimo po Isusu Kristu, našemu uskrslom Gospodinu. Amen.

(Poticaji za čitanja iz liturgije vazmenoga bdjenja)

Starozavjetna čitanja (izbor):

Post 1, 1 - 2, 2

"U početku"... Tako glase prve riječi u Bibliji. Bog je Bog početaka, Bog koji ne prestaje s nama uvijek nanovo započinjati, pa i onda kad mi mislimo da je sve gotovo. Svaki je čovjek novi Božji početak, njegovo stvorenje, njegova slika, odraz njegove ljepote - ako mi tu ljepotu sami ne nagrdimo.

Izl 14, 15 - 15, 1

Jedno od temeljnih i presudnih iskustava Boga u Izabranome narodu bilo je oslobođenje iz ropstva, odmah na početku njegovoga postojanja. Kroz to oslobođenje mu je objavljeno tko je Bog. Kroz veliku opasnost Bog ga izvodi u slobodu. To se saznanje tijekom vremena pretvorilo u najizvrsniju životnu mudrost. Bog je Bog koji donosi život, a ne smrt. Takvoga je Boga konačno i nepovratno posvjedočio uskrsli Božji Sin.

Iz 55, 1-11

Dođite, uzmite, jedite, uživajte - Bog nas želi pozvati na potpuni život, kako nam ne bi promaklo ono bitno. I taj nas poziv ništa ne stoji, besplatan je. Te riječi nisu prazna utjeha, nego su riječi saveza koje nas žele podsjetiti na Božja obećanja. Uskrs je jamstvo te sigurnosti. Tko živi od te Božje sigurnosti, upoznat će okus života.

Novozavjetna čitanja:

Rim 6, 3-11

Besmrtni Bog i mi smrtni ljudi imamo zajedničku budućnost. U krštenju je postavljen temeljni kamen za tu zajedničku budućnost. Ono nas pere od naših grijeha, jer je Bog po Isusu Kristu s nama ljudima udario novi početak.

Mk 16, 1-7

Iz noći Božjeg zaborava u prvi osvit uskrsnoga jutra prodire uskrsna poruka. Dolazi do žena koje nalaze prazan grob. Prazni grob nije dokaz. Prazan grob je prije svega znak da onaj koga su najviše voljele, kojemu su posljednji put željele izraziti svoju ljubav, više nije ovdje. Prazan grob postaje znakom nade po anđelu koji ženama pokazuje smjer: put od praznog groba k drugima kako bi navijestile Božju poruku. No pri tom nailaze na nevjeru, čak i kod onih koji su Isusu najbliži.

Prenošenje uskrsne poruke je dugačak put. Traje do danas. Uskrsnuće nije "jeftina milost" (Dietrich Bonhoeffer). Ono je "skupa milost". Ono od ljudi traži dobrotu i vrijeme kako bi jedni druge pratili u noćima napuštenosti od Boga te kako bi u tome ustrajali sve do svitanja zore. Pa ipak uskrsnuće i dalje ostaje milost koja ne ovisi o našim nastojanjima. Milost je kad osvit zore probije dugu, mračnu noć i kad čujemo glas koji nas zove po imenu. Uskrsnuće je milost koja nam već ovdje i sada daje da uskrsnemo, da budemo "unaprijed uzeti u kuću svjetlosti, s našom živom kosom, s kožom koja diše..." (Marie Luise Kaschnitz).

Molitva

Bože, ti si po svojemu Sinu Isusu Kristu svoje učenike pozvao da do nakraj zemlje svjedoče tvoju dobrotu. Daj da nam njegov prazan grob bude trajni poticaj te se ne umorimo naviještati radosu vijest o ljudskome spasenju. Po njemu, koji s tobom živi i kraljuje dovijeka. Amen.



http://www.benedictus.info/liturgijske_meditacije.html?news_ID=2378