Sveto vazmeno trodnevlje

[ina]

PROMIŠLJANJA U VELIKOM TJEDNU

Podijelimo zajedno što vas je dotaklo u velikom tjednu - muke,smrti i Uskrsnuća Isusovog

[maximus]

Veliki Ponedjeljak


Smrt i život su u stalnoj borbi. Ponekad nam se učini kao da je smrt nadvladala i kao da nade više nema. Naš pogled dopire samo do zida smrti. Ne znamo što se događa s ljudima koji su umrli i otišli s onu stranu toga zida. Pokušavamo snagom medicine i razboritog života odgoditi trenutak smrti i produžiti sebi život. Budući da ne znamo što je prijeko, sva se naša pozornost usredotočila na ovaj život do smrti. No osjećamo da se borimo za život koji ne možemo spasiti, a zaboravljamo onaj za koji bi se jedino trebalo boriti. Tijelo stari, brojne ga bolesti napadaju i smrt ga svladava. U borbi protiv smrti često nam ništa ne znače moralni zakoni, pravda, mir, sloboda, tankoćutnost i humanost. Sve je to u drugom planu. A tu upravo smrt dobiva svoje žrtve. Strah od smrti i uzaludnost borbe protiv nje čini da život ostavljamo da umire.

Borba za spas tjelesnog života zavodi nas na krive kolosijeke. Boriti se protiv tjelesne smrti nema smisla. Ona sigurno dolazi. Nije na medicini da čovjeka oslobađa od smrti, jer ona to ne može, nego da čovjeka oslobađa od bolesti, da mu omogućuje da ovdje na zemlji bude zdrav i vmože raditi čestito i živjeti dostojanstveno. Što pobjeđuje smrt?

Čestit, human život pobjeđuje smrt. »Navik on živi ki zgine pošteno« - kaže Krsto Frankopan. Besmrtan je čovjek koji je iza sebe ostavio svijetle tragove. Čovjek koji nam je učinio dobro, ostao je u našem sjećanju zauvijek, njega doživljavamo kao da nije umro, kao da živi i kao da nas vječno prati. Tijelo se hrani materijalnim jelima i pićima. Duša se hrani krepostima, požrtvovnošću, ljubavlju, dobrotom, velikodušnošću, čistoćom i umjerenošću. Kao što čovjekova psiha živi od dobre glazbe, od svijetlih emocija, od pozitivnih i zdravih slika u svojoj mašti, od odluka koje znače život i odvažnost te od sjećanja koja nam donose hrabrost i povjerenje, tako čovjekov duh živi od čiste savjesti, od spoznaje Božje vriječi, od ljubavi, povjerenja i žrtve za drugoga. Čovjekova duša je besmrtna i vječna. Stoga se ona može hraniti samo Bogom, jer je samo Bog besmrtan i vječan. Nahranjen humanim djelima, mislima, riječima i željama, čovjekov duh preživljava smrt, čovjek ne umire nego se rađa za vječni život. Tako život pobjeđuje, a smrt pogiba.

Prema tome, nema smisla boriti se protiv tjelesne smrti, nego se boriti protiv duhovne smrti i zanemarivanja hrane kojom se hrani naša osobnost. Kao što se nema smisla boriti da dijete živi u utrobi majke više od devet mjeseci, jer bi tada umrlo, ne bi se moglo razvijati, tako je besmisleno boriti se da čovjek ne prijeđe iz kratkotrajnog života u vječni život. Na medicini je, i na svima nama, da pomognemo djetetu da devet mjeseci u utrobi majke proživi zdravo, te se zdravo rodi. Tako isto na medicini, na vjeri i na Crkvi je da se bori kako bi čovjek ovdje živio duhom zdrav, da bi zauvijek mogao živjeti u duhovnom, vječnom svijetu. Rijetki su koji nalaze takav jasan put u budućnost. Isus iz Nazareta bio je tu najhrabriji čovjek ljudske povijesti. On je slobodno uzeo na sebe smrt, on ju je izabrao i dopustio da ga uhite i raspnu na križ, kako bi svima jasno pokazao da tjelesna smrt nije tragedija, da ona nije kraj života, nego samo normalni tijek čovjekova rađanja u treću i vječnu fazu života. No, još jasnije je on pokazao pravi put kojim u životu treba ići. On je ljubio svakog čovjeka, prošao je svijetom čineći dobro, drugovao je s alkoholičarima, drogiranima, ovisnicima o zlu, s grešnicima i profiterima, ali ne zato da im kaže kako je s njima sve u redu, nego da im pomogne da se iz toga izvuku. On ih je jedini mogao izvući, jer ne samo da je bio bez ikakvog grijeha, nego i zato što je bio Bog. Zato je mogao nahraniti njihove besmrtne duše, zadovoljiti njihovu čežnju za smislom, pružiti ljubav kakvu ne može pružiti nijedna ljudska jedinka.

Kao što treba paziti da ne oštetimo svoj želudac, srce, pluća ili mozak, tako trebamo paziti da ne oštetimo organe svoga duha, a to su: savjest, duhovni um i čovjekovo duhovno srce. Kao što se treba čuvati da nam virusi i bakterije ne unište organe tijela, tako se treba čuvati da nam virusi zla, požude, uvrede i zloće među ljudima te rezignacije, razočaranja i neuspjeha, ne ubiju dušu i onemoguće nam rađanje u onom svijetu za kojim čezne naša duša.

Kao što rađanje djeteta iz utrobe majke nije smrt nego rođenje, tako i naša smrt ovdje na zemlji nije kraj nego rađanje za život vječni. Isus iz Nazareta je to hrabro pokazao svojim vlastitim životom, vladanjem i riječima. Gledajući u njega slobodni smo od demonskih i zlih sila oko sebe i u sebi, slobodni smo od virusa i razaranja duha, ali smo slobodni također da idemo za svjetlom koje je ispred nas. Nitko u ljudskoj povijesti nije mogao za sebe reći da je život, put i istina. To se usudio reći samo taj Čovjek, učitelj i prorok iz Nazareta. Nijedan od osnivača religija nije za sebe tvrdio da je Bog, jedino je Isus iz Nazareta to jasno potvrdio, rekao i pokazao svojim djelima. Usred mraka zla, neuspjeha, bolesti, razočaranja i očaja stoji sigurno svjetlo Isusa iz Nazareta, koje nam pokazuje da i kroz smrt postoji prolaz. A to je čista savjest, ljubav prema čovjeku, praštanje svima i život u kojem sigurno preživljavamo i pobjeđujemo smrt. To je krepostan život, život prepun nade.

Kao u neki veličanstveni hram ulazi danas Katolička crkva u tzv. Veliki tjedan. Izvana se čini da je to tjedan tuge, žalosti, poraza. Ali iznutra osjeća se optimizam, hod prema pobjedi, ljubav koja se rađa i koja će se na Uskrs rasplamsati tako da je više nitko neće moći ugasiti. Lijepo je biti čovjek, zato što je Isus iz Nazareta živio na ovoj zemlji.




Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"

[maximus]

Iv 12
1Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. 2Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. 3Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. 4Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: 5"Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?" 6To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. 7Nato Isus odvrati: "Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! 8Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek." 9Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa, već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. 10A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti 11jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.

mnogi su se,čitajući ovaj odlomak iz evanđelja pitali, d al i je žena koja s e spominje u današnjem čitanju,ona ista žena koju opisuje Luka u svom evanđelju.odmah odgovaram.za naš duhovni život i napredovanje u njemu je to sasvim svejedno.zašto sam tako počeo?zato jer mnogi se drže tih manje važnih stvari u odnosu na mnogo važnije koje nam sami evanđelisti žele reći.sam čin koji je žena učinila u sebi je dovoljno poticajan.otkriva nam živu vjeru,kajanje,poniznost,svu ljubav i darežljivost i povjerenje.ne samo što se ta kuća napunila mirisom te pomasti,već i ženine plemenitosti.

nasuprot njoj,Judi Iškariotskom bilo je izuzetno žao te pomasti i tog "rasipanja".zar nismo i sami svjedoci,kako u većini slučajeva bezbožni ljudi s mukom i prijezirom promatraju na djela koja čine pobožni i dobri ljudi radi slave Boga.u većini slučajeva ne pokazuju to izravno,jer žele biti uglađeni i fini,baš kao i Juda.zato i takovi ljudi,da bi smanjili vrijednost dobro učinjenig djela,a ponizili osobu koja je čini,nabrajaju što bi s e umjesto toga moglo učiniti bolje i korisnije.možda bi se doista i moglo...?na svijetu ništa nije tako dobro,da ne bi moglo biti još bolje.ali se takvim djelima prvenstveno očituju nakane onoga koji to čini.zato je i Isus pohvalio ženu isključivo radi njene dobre i plemenite nakane,a svjedoci smo za nekoliko dana,kako s e  Juda sam otkrio i koje su mu bile namjere i zbog čega je tako govorio.

Ivan nam još opisuje kako su mnogi Židovi dolazili u Betaniju ne samo radi Isusa,već i da vide uskrišenog Lazara.pa zašto i ne bi?nema u tome ništa loše.znamo d a je Isus činio čudesa zato da bi ljudi prepoznali i vjerovali u njegovo božanstvo.no kao što znademo,to mnoštvo je nehotice ubrzalo donošenje zaključka scećeničkih glavara da Isusa treba ubiti.slijedimo i budimo uz Isusa ovaj tjedan u svemu.

[maximus]

Likovi velikoga tjedna


Marija Magdalena


Marija iz Betanije jest lik s početka velikoga tjedna koji - čini dobro. Ona čini dobro Isusu, čak i ako zaboravimo da pri tome rabi skupocjenu pomast. No ona i nama čini dobro. Budući da se sve slaže tako da ide protiv Isusa, pomazanje u Betaniji «šest dana prije Pashe» jasno nam pokazuje da Isus na križnome putu neće nailaziti samo na neprijateljstvo i prezir, nego i na beskrajnu ljubav.

Otpor i nerazumijevanje - Marko i Matej izvješćuju: "Vidjevši to, učenici negodovahu: "Čemu ta rasipnost?"". Odupirali su se tome najbliži Isusovi učenici. Kod Ivana Juda vodi glavnu riječ. Njegova argumentacija je vrlo moderna: što bi se sve sa spiskanim novcem moglo učiniti za siromahe! No takve riječi razotkrivaju dušu. Tko ne razumije rasipnu ljubav, teško da će imati srca za siromahe. Nevoljko "zašto" ukazuje samo na to kako oni koji su pitali nisu sposobni na prvo mjesto staviti ljubav prema Isusu. Izliti na noge "libru prave dragocjene nardove pomasti" - to je rasipništvo. Kritičari su pogodili pravu riječ, no nisu razumjeli znakovitost toga čina. Isus staje u Marijinu obranu. Baš kao što ju je branio pred prigovorima njezine sestre Marte (usp. Lk 10, 42), i sada je štiti te njezinu pomazanju daje tumačenje - "Pusti je! Neka to izvrši za dan moga ukopa" (Iv 12, 7) - koje ga pretvara u proročki znak. Marijina "vjera jest takva da ona djeluje po Božjemu nadahnuću te na taj način ruši sva uobičajena mjerila. Isusov je Duh u njoj djelatan kao onaj koji relativizira sve zemaljsko i sadašnje - to što će po Božjoj volji trebati činiti kršćanstvo u budućnosti"(Heinrich Spaemann). Radosna vijest jest za sva vremena: Isus štiti ljubav koja mu je iskazana protiv svakog drugog zemaljskog zahtjeva.

Na uskrsno jutro žene idu na Isusov grob kako bi pomazale njegovo tijelo. Među njima je Marija Magdalena (papa Grgur Veliki sve je žene koje su išle pomazati tijelo identificirao s njom). Tu se zatvara krug: nema više pomazanja mrtvaca. Marija iz Betanije ga je preduhitrila. No ljubav za Isusa koja je pokretala te žene (slijedile su ga i podržavale), otvorila im je oči. One su prve vidjele Uskrsloga.


Molitva


Bože ljubavi i pozornosti, ti želiš da se jedni prema drugima ophodimo s pažnjom i poštovanjem. Pomozi nam da jedni za druge pronađemo riječi i geste koje neće biti proračunate i kojima nećemo jedni druge kupovati. To te molimo po Isusu Kristu, koji je dopustio da mu Marija pomaže noge skupocjenim nardom. Amen

preuzeto iz TBH

[maximus]

Veliki Utorak

SVATKO MOŽE BITI "JUDA"
 


Čitanja:


Iz 49, 1-6


U svakome je čovjeku duboko položen poziv koji samo on može ispuniti. Što ja smatram svojim pozivom?


Iv 13, 21-33. 36-38


Juda je u kršćanskoj svijesti postao sinonim za stravičnu izdaju. Od tada se ljudi pitaju kako je moglo doći do takve izdaje. Isus zacijelo ne bi bio primio Judu u krug svojih učenika da u njemu nije bilo iskrene spremnosti da ga nasljeduje. U to je nasljedovanje, kao i svi apostoli, unio i svoje mane. U svakom se apostolu krila mogućnost izdaje, kao i mogućnost spasenja. Kao i u svakom čovjeku. Kao i u nama. Zašto je upravo Juda postao saveznikom Isusovih neprijatelja - to nam nije dano znati. Mogao je to biti svaki čovjek. Kod Luke se na jednome mjestu kaže kako je Otkupitelj «postavljen na propast i uzdignuće mnogima» (Lk 2, 34). Za Judu je bio na propast. «U Judi je sa svim užasom isplivalo na površinu ono što je posvuda oko Isusa postojalo kao mogućnost. Nemamo nikakva razloga izdizati se iznad Jude» (Romano Guardini). Molimo Boga da nas očuva od puta zatajenja, izdaje i očajanja, da nikada ne zastranimo u takvu bezizlaznu tamu!

[maximus]

Likovi velikoga tjedna


"Rubni" likovi u Isusovoj muci


Isusova muka otkriva "što je u čovjeku" (usp. Iv 2, 25). U procesu koji je doveo do Isusove osude, isprepliću se manipulacija moći, samoopravdanje institucija, zavodljivost masa. To je mučno i teško. I bilo bi nepodnošljivo da ne postoji još jedan, premda mali trag. Riječ je o muževima i ženama koji su spasili sliku čovjeka (usp. Post 1, 26) - sliku na kojoj je vidljivo čovjekovo božansko porijeklo. Riječ je o likovima koji su uglavnom na rubu događaja, o namjernicima koji su se odjednom našli u ulozi koju nisu tražili, ali su u njoj pronašli prigodu za susret. "Sav stvaran život je susret" (Martin Buber). Stoga nam ti likovi, koji su doživjeli susret s Isusom na njegovome putu patnje, mogu nešto reći o životu.

Kad su iznemoglog Isusa odvodili na raspeće, "uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom" (Lk 23, 26). I dok Marko i Matej piše da su ga prisilili, Lukin izbor riječi sugerira nasljedovanje, u smislu jasnih Isusovih riječi o uvjetima nasljedovanja: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom" (Lk 9, 23). Šimun iz Cirene pojavljuje se na Isusovome križnome putu kao prototip kršćanskoga života. S križem ide za Isusom; pomaže u nošenju križa, čini nešto što rasterećuje - a upravo to znači živjeti kao učenik. Od prolaznika je postao nasljedovateljem.

Jedini Luka spominje žene koje su plakale za Isusom u mnoštvu. Njihov plač (čime god on bio motiviran) suprotnost je poruzi i mučenju. Čini se da se u toj skupini ističe Veronika. Ona je žalosti i suosjećanju podarila ljudsko lice te je kao zahvalu dobila Isusove obrise. Susret ostavlja tragove.

Sljedeće osobito blago u Lukinome evanđelju jest obraćeni razbojnik pored Isusa na križu. O njegovu obraćenju govori način na koji je pristupio Isusu. No taj razgovor još jasnije ukazuje kako Isus i u toj ekstremnoj situaciji vlastitoga umiranja ostaje vjeran svojemu poslanju: "Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!" (Lk 19, 10). Božje milosrđe ne zna za odgodu. "Danas ćeš biti sa mnom u raju." Božje danas jesu otvorena vrata - poziv da Ga susretnemo.

U svim evanđeljima kao svjedoci raspeća navode se žene koje su išle za Isusom iz Galileje. Kod sinoptika one gledaju "izdaleka", dok ih Ivan imenom spominje kako stoje ispod križa. Te će žene na uskrsno jutro biti svjedokinje uskrsnuća - događaja koji svoje potpuno spasiteljsko značenje poprima tek u svjetlu križa. Tko želi susreti Krista, ne može propustiti Veliki petak. Pavao to primjenjuje na sebe: "Da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio uskrsnuću od mrtvih" (Fil 3, 10).

I naposljetku tu je član Velikoga vijeća Josip iz Arimateje, koji je (prema Ivanovome evanđelju zajedno s Nikodemom) preuzeo Isusovo tijelo s križa i pokopao ga. On, kao pripadnik šireg kruga Isusovih simpatizera, čini ono što bi bila zadaća obitelji i prijatelja. Njegovu je čovječnost Johann Sebastian Bach na kraju svoje Muke po Mateju pretvorio u snažan glazbeni duhovni impuls. Onaj koji je na križu umro, sada živi kao uskrsli - susret je i dalje moguć.

s. Charis Doepgen OSB


Molitva


Bože saveza i vjernosti, ti si na našoj strani, ma kako naši putovi bili krivi i pogrešni. Pomozimo nam da ne sudimo drugima, nego da, koliko god nam je to moguće, uspravno i ravno slijedimo svoj put. To te molimo po Isusu Kristu, koji je iz vjerskih i političkih motiva bio izdan i prodan. Amen.

[maximus]

Velika Srijeda

IZDAJA SE NE SMIJE UKORIJENITI



Čitanja:


Iz 50, 4-9a


Za koju mi je od svojih riječi Bog otvorio uho?


Mt 26, 14-25


Za smiješnih trideset srebrnjaka Juda je izdao Isusa. Njegova izdaja i njegov očaj imaju u sebi nešto tjeskobno. Izdao je ono najmilije kako bi učinio najgore. Sve zaprepaštenje vlastitim činom sručilo se na njega u času kad je primio novac. Bacio je novac i objesio se. Za njega je sve bilo prekasno. No mora li to nužno značiti da je i za Božje milosrđe bilo prekasno? Ako je točno da je Bog s Judom imao takav plan, ne bismo li onda mogli vjerovati da Bog i njega spašava, jer je Isus umro za sve ljude? - A mi: nema li i u našemu životu dana kad svoju ljubav prema Bogu i prema braći ljudima prodamo za častohleplje, za dobitak, sigurnost, ili čak za osvetu i mržnju? Nije li sve to i u nama? Isusa Krista netko uvijek iznova izdaje i prodaje.

 (Romano Guardini).

[maximus]

Likovi velikoga tjedna


Petar i Juda


Iz kruga dvanaestorice samo se Šimun Petar i Juda aktivno eksponiraju na sceni, dok Ivan svojom tihom prisutnošću pod križem, zajedno s Marijom, majkom njegovom, daje naslutiti kako je duboko razumio Isusove oproštajne riječi o "ostanku". Za učenika "kojega je Isus ljubio" (usp. Iv 15) put ne može proći mimo križa. Privremeni bijeg (nakon Isusova uhićenja) nije mogao biti kraj toga odnosa.

Juda - o njemu govore sva evanđelja u velikome tjednu - i njegova izdaja najgora su moguća prijetnja za učenika. Prijetnja je u tome da se protiv Božjega plana, tvrdoglavo i u očajanju, nametne svoja vizija. Isus je tu napast nazreo i kod Petra te ga je stoga snažno ukorio kad se ovaj usprotivio navještaju muke i smrti: "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko" (Mk 8, 33).

Juda je kasno uvidio - no je li i prekasno? - svoju pogrešku te ju je priznao kao grijeh, jer se "pokajao" (Mt 27, 3). Pokajao se nije nitko drugi od svih koji su sudjelovali u procesu protiv Isusa i u njegovu smaknuću. Ta jedna jedina riječ baca na sliku mračnog zlikovca, kakva prati Judu, zraku otkupljenja. Jer Božje milosrđe ne može ostati ravnodušno na istinsko kajanje.

Judina izdaja i Petrovo zatajenje, kao postupci očajnih učenika, nisu daleko jedno od drugoga. No Petar nam je bliži. Zacijelo je ozbiljno mislio kad je uvjeravao Isusa: "Ako se i svi sablazne, ja neću!" Nakon Isusova prigovora Petar se nastavlja braniti: "Bude li trebalo i umrijeti s tobom - ne neću te zatajiti!" Evanđelist lakonski dodaje: "A tako su svi govorili" (Mt 26, 33-35). Svi drugi učenici - odnose li se te riječi i na nas? Petrov slučaj je paradigmatičan. Strah i kukavičluk, velike riječi a od toga ništa - ta kome to nije poznato? Dvaput nam u ovome tjednu izvještaji o muci - na Cvjetnicu po Luki te na Veliki petak po Ivanu - približavaju Petrov lik. Možemo li se prepoznati u njegovim suzama i njegovome stidu? I uhvatiti Isusov pogled koji nas sve traži.

s. Charis Doepgen OSB


Molitva


Bože ljubavi i nadilaženja nasilja, ne možemo si dovoljno korjenito predočiti važnost dolaska tvojega kraljevstva. Korjenito - to znači iz korijena ljubavi. Pomozi nam da si ne stvaramo sliku da su nam neki ljudi neprijatelji, nego daj da radimo na pomirenju. To te molimo po Isusu Kristu, koji je umro i za Judu Iškariotskoga.. Amen.

[matejic]

Veliki Četvrtak

Potom opazih „novo nebo i novu zemlju“, jer su isčezli prvo nebo i prva zemlja. (Otk 21, 1)


Kakve veze ima uskrsno jaje s blagdanom uskrsnuća? Jaje se oduvijek shvaćalo kao simbol života, izvana opipljiva stvar, a iz nutra nepojmljiv život (Elmar Gruber)
Iz njega, naoko mrtvog predmeta, odjednom iskoči pile!!
Kršćani ide u njemu simbol uskrsnuća, jer je Isus, Uskršenik („Zašto tražite živoga među mrtvima?“) izašao iz čvrsto zatvorenog groba. Razvijeno bi se  pile ugušilo u jajetu kad se ne bi moglo osloboditi mallim „zubićem za razbijanje  ljuske jajeta“, koji se nalazi točno iznad kljunića – poput pile kojom bjegunac oslobađa sebe iz zatvora.
I naš se zivot odigrava u uskim vremenskim i prostornim granicama. Ali u tjeskobi smrti pomažu nam naša vjera i nada u uskrsnuće da razbijemo svaku ograničenost i uronimo u život u izobiljiu šta nam ga je Isus obećao.

Hvala, Gospodine! Imamo dovoljno razloga da za Uskrs bojimo jaja bojama radosti!!!

[maximus]

Veliki Četvrtak

NAJVAŽNIJA OPORUKA



Čitanja:


Izl 12, 1-8. 11-14


"Gospodnja Pasha" jest sjećanje na djela koja je Bog učinio kako bi oslobodio svoj narod. Pasha - prolaz, prelazak - označava put u slobodu, za koju je u konačnici Isus dao svoj život.


1 Kor 11, 23-26


Kruh koji Isus lomi jest njegov darovani život; vino koje pruža - njegova je smrt. A on je Jaganjac koji se potpuno predaje. Tako se pashalna gozba pretvorila u gozbu ljubavi. Ujedinjeni u toj ljubavi, jedni drugima iskazujemo ljubav- tako mi, po uzoru na Isusa, slavimo euharistiju.


Iv 13, 1-15


Dok Marko, Matej i Luka u središte posljednje večere stavljaju ustanovljenje euharistije, tih riječi kod Ivana nema. Time on želi naglasiti sljedeće: pranje nogu - to je najvažnija oporuka koju je Isus ostavio svojim učenicama i učenicima u času odlaska. Učenicima je neshvatljivo da Gospodin obavlja službu koja je predviđena za sluge. No Isus je u tome činu sažeo čitav svoj život. Njegov život jest život za druge. Smrt koja mu predstoji trajna je posljedica njegovoga sebedarja. Kao što on učenicima pere noge, tako i oni trebaju služiti jedni drugima, moraju se predavati za druge, moraju u njega urastati, opraštati i međusobno se pročišćavati. Zajedništvo nije vrijednost za sebe, nego proizlazi iz činjenice da smo okupljeni oko njegovoga stola. Mjerilo za zajedništvo nije plemenitije porijeklo ili uspješnost, nego posluživanje. Tamo gdje nestane toga Isusova veličanstvenog sebedarja - tamo se euharistija ne slavi u Kristovome Duhu. Prostrti jedni drugima stol, jedni za druge riječju i djelom postati kruh i vino - to je pretpostavka te ujedno i posljedica svakog euharistijskoga slavlja.


Uz početak svetog vazmenog trodnevlja


Imao sam prilično dobar odnos s Gospodinom. Običavao sam ga moliti za stvari i s njime razgovarati, hvaliti ga i zahvaljivati mu. No uvijek sam imao neugodni osjećaj da me želi navesti da mu pogledam u oči. A ja to nisam htio. Istina, govorio sam mu, ali sam gledao u stranu i dobro sam znao zašto. Bojao sam se, naime, da ću u njegovim očima pronaći prijekor zbog nekog zaostalog grijeha kojega još nisam okajao. Mislio sam da ću naići na zahtjev, da bilo što želi od mene. Jednoga sam dana skupio snagu i pogledao ga. - Prijekora nije bilo. Nije bilo zahtjeva. Oči su samo govorile: "Ja te volim." Dugo sam gledao u te oči i istraživao ih. No jedino što sam našao bila je poruka:"Ja te volim." Izišao sam i zaplakao kao Petar kad je triput zatajio Gospodina.

Anthony de Melo


Molitva


Bože dijeljenja i dioništva, u početku svega što živi jest dijeljenje. Pomozi nam da sve dublje razumijemo poruku Posljednje večere te da gradimo zajednice i zajedništva koje se zasnivaju na dijeljenju i uzimanju udjela. To te molimo po Isusu Kristu, koji je na posljednjoj večeri sama sebe dao za hranu i piće. Amen.

[maximus]

Veliki četvrtak je kršćanski spomendan Isusove posljednje večeri. Slavi se u četvrtak prije Uskrsa. Zajedno s Velikim petkom i Velikom subotom čini Vazmeno trodnevlje.

Na Veliki četvrtak uvečer, na svečan se način slavi euharistijsko slavlje, koje se naziva Misa večere Gospodnje. Na otajstven se način slavi i obnavlja ustanovljenje Euharistije i svećeničkog reda. Blagoslivlja se ulje za svetu potvrdu, bolesničko pomazanje i katekumene.



danas se u cijeloj RKC slavi misa posljednje večere Gospodnje.danas ćemo ovim redom u velikoj većini imati red liturgijskog slavlja:

Uvodni obredi: ulazna pjesma i pozdrav, pokajnički čin, molitva za oproštenje, Slava i zborna molitva

Služba riječi: tri čitanja i propovijed

Pranje nogu: ponegdje

Euharistijska služba: priprava darova, euharistijska molitva i pričest
 
Prijenos Svetotajstva
 

Getsemanska ura: sat vremena šutnje i klanjanja pred Presvetim Sakramentom

[matejic]

Veliki petak

Isus kaže:“Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život“ (Mt 7, 14)

Tko je već proveo ljekovit post (po naputku i pod nazorom), bit će iznenađen svim onim promjenama koje se u njemu događaju: tijelo i duša se pročišćuju, jednostavan način života daruje jasnoću i udševni mir.
Post je poput selidbe: rjšavamo se nepotrebnih stvari i počinjemo iznova.

Gospodine, daj da uvježbam reći: „Ne“, kako bih se više mogao posvetiti doista važnim stvarima.






Sije se tijelo zemaljsko, uskršava tijelo duhovno. (1 Kor 15, 44)

Pri ozbiljnom postu možemo doživjeti neku vrstu „uskrsnuća“. Iz tijela se uklanjaju štetne tvari i potiče stvaranje svježih stanica..
Osjetila se izoštravaju. Osobito oči postaju budnije, bistrije, sjajnije, življe, mogu intezivnije gledati. Početak je težak, jer nas isprva muči osećaj gladi, slabosti i glavobolja. Ali tada se pokaže ona usrećujuća strana: postajemo opušteniji, te dobivamo pozitivni stav prema životu, pozitivni svjetonazor. (po Anselmu Grunu)


Gospodine, daruj mi svakodnevne trenutke uskrsnuća iz strahova i pritješnjujućih obveza.

[maximus]

Veliki Petak


MI SE KLANJAMO RASPETOME



Čitanja:


Izl 52, 13 - 53, 12


Tko je pravedan te stoga mora trpjeti, tome je dano Božje obećanje: Ja sam s tobom. Ta je Božja vjernost svoj vrhunac dosegla u Isusu Kristu.


Hebr 4, 14-16; 5, 7-9


Isus - on je posve za nas, naš brat. Isus - posve drugačiji od nas, Bog. On je Posrednik između neba i zemlje pa je upravo zbog toga naš Spasitelj.


Iv 18, 1 - 19, 42


Izvještaj o muci odražava stanje u našemu svijetu. Uvijek iznova pojavljivat će se tužitelji, cinici, zatajivači, izdajice, izvršitelji naredbi, ubojice. I mnogi promatrači. Jer užas privlači. Biti prisutan i gledati kako se događa zlo, a ništa ne učiniti protiv toga - to je, među svim živim bićima, obilježje upravo čovjeka. To je vanjska strana Golgote.

No Golgota ima i unutarnju stranu. Mi je, naime, gledamo očima vjere i spoznajemo: ljubav i ljudskost nije moguće slomiti. Osim Pilata, Anne i Kajfe, pored Jude i učenika koji bježe, pod križem je bilo žena i muževa koji su u Raspetome vidjeli početak života. Vjerovali su da u tami svijeta iz Raspetoga isijava svjetlo; da njegove posljednje riječi na križu, prema Ivanu, već tada objavljuju slavu Boga i Sina Čovječjega. «Dovršeno je!» On je Kralj koji je prekoračio smrt, strah i ponore te i nas vodi sa sobom.

Ako danas zahvaljujemo Gospodinu što je po svojemu križu otkupio svijet, onda ne sagibamo koljena pred križem kao takvim. Jer križ je suma svega što je protiv čovjeka i protiv Boga. Mi se klanjamo Raspetome, jer u njemu živi sve što mi ljudi o Božjoj ljubavi možemo shvatiti.


Molitva


Bože našega Gospodina koji je patio i bio raspet, nemoćni gledamo nepravdu koja se dogodila Isusu Kristu. Pomozi nam da nepravdu nazovemo njezinim imenom te da pri tome ne očajavamo. To te molimo po Isusu Kristu, koji je molio za svoje ubojice. Amen.

[maximus]

vjerujem da je vrlo malo nas čitalo i nailazilo na pojašnjenja o mnogim pojedinos tima Isusovih tjelesnih boli u vrijeme Njegove muke.ali eto da bi i to mogli znati,mnogi priznati teolozi,povjesničari,liječnici,na temelju povijesti,razno sudski-medicinskih istraživanja i raznih pokusa,zadnjih su desetljeća nastojali što je moguće više osvijetli ti i rasvijetl iti muku i smrt Isusa Krista.ov o što ću sada napisati,bilo bi dobro da si svaki ponaosobn o o ovim teškim trenucima boli i patnje Isusa,malo više posvijest i i da više uronimo u sam misterij te boli,kako bi nam cijelo srce moglo osjetiti te okrutne boli koje podnije nevin,za nas grješne.

da li ste se ikada zapitali,koliku je težinu Isus na svojim plećima nosio i kako je taj križ izgledao?osuđenici na smrt razapinja njem nosili su do mjesta razapinja nja taj vodoravni dio križa, patibulum, i to na vratu, raširenih i svezanih ruku za taj krak. i naš Isus je, izgleda, nosio do Kalvarije samo taj vodoravni dio križa.ta poprečna greda bila je duga oko 2 metra i negdje oko 50 kg.teška.pokušajte si samo malo posvijest iti,Isusa na posljednj oj večeri,pere noge svojim učenicima,Judina izdaja,ustanovljenje Euharisti je i podijela svećeničkog reda apostolim a,njegovu samoću i agoniju u Getsemani ju,Judin pervezni poljubac,onu sramotu kod hvatanja kao nekakovog teškog razbojnik a,preslušavanje kod Kajfe i Ane,osuda cijelog Sinedriaj,ismijavanje koje mu priredio Herod,proces kod Pilata,neljudskog i teškog bičevanja i krunjenje trnovom krunom,možete li zamisliti samo,na vratu,ruku zavezanih,tako ponižen i izmrcvare ni Isus,s tom teškom greom i bridom na leđima prolazi kroz grad i uspinje se na Golgotu.v jerujem da je ta težina od 50 kg itekako pritiskal a Isusu vrat i zatiljak i stvarala bolnu i neugodnu ranu.

onaj drugi krak,koji se zvao stipes već s e nalazio na samom mjestu razapinja nja i znanstven ici su izračunali d aj e bio dugačak 3,5 metra,20 cm širok a 15 centimeta ra debeo.pri je samog razapinjn ja bio je ukopan u kamenito tlo Kalvarije negdje oko 50-tak centimeta ra.znači d aje njegova visina bila 3 metra.str učnjaci smatraju da je razmak između tla i nogu Isusovih bio oko 1 metar.na temelju toga,stručnjaci su izračunali d aje Isus bio visok negdje oko 180 centimetr a.,ili čak nešto viši.onaj poprečni balvan bio je dugačak kao što rekoh 2m,što znači dvije trećine duljine iznad tla usađenog kraka.poz nati povjesničar i doktor Schmittle in zaključuje d aje trska koju je bio uzeo vojnik,bila duga 1 metar,što znači da je bilo 3 metra do samih ustiju Isusa.nek i pak misle da je križ bio nešto kraći,ali poznato je da su Rimljani u posebnim prigodama uzimali izvanredn o velike križeve.

kada su nakon mukotrpno g hoda uz neizreciv e patnje i boli Isusove došli na taj brežuljak Golgotu,sigurno nisu s njime postupali blago,već su ga onako divljački i sramotnoi svukli i tako g a gologa bacili na zemlju.ov dje je vrlo važno primjetit i,na što nam i skreću pažnju stručnjaci,koju je bol oćutio kod tog svlačenja(otvranje rana od bičevanja na leđima)pa do skidanja i ponovnog stavljanj a krune na glavu.važno je znati,da s e tu radi o pravoj kruni,ne o vijencu,nego o kruni koja je bila sapletena od trnja,koje raste u Palestini i Siriji a zove s e "rhamnus spina Christi".ta biljka je poznata što je njezin svaki trn dvostruk,jedan je ravan a drugi svinut kao kuka.od toga i takvog trnja vojnici su savili i spleli grane, koje su elastične te su tako svježe odrezane bile povezane trskom. medicinsk i stručnjaci kazali su da su tada bile povrijeđene mnoge vene i arterije,kao vene na čelu i sljepoočicama,arterije na zatiljku i vratu.

[maximus]

sada tek nastupa agonija.. .u rukama krvnika su teški čekići(batovi) i s uglatim debelim  čavlima dugim oko 8 cm,počinju prikovati Isusove ruke,ali ne na dlanovima-kako nam većinom prikazuju slike-jer tu nema kostiju koje bi mogle držati težinu tijela,nego zabijaju među zapešće,gdje se od silene bolova savio prst prema unutra,prema malom prstu.... .



nakon što su prikovali ruke,podigoše tijelo na okomiti krak i zazsadiše ga na izoštreni vrh.tako je križ dobio točan oblik slova T.vjeruje m da nam je svima pred očima užasni bolovi koje je Isus osjećao zbog grubok dizanja tijela koje je visilo na prikovani m rukama.na kon toga su išli prikovati noge.nisu prikovali jednu preko druge(jednu kroz drugu) nego svaku posebno,jednu pored druge.jed nu preko druge nisu mogli i zbog duljine čavala,kao i zbog nrmogućnosti probijanj a druge noge kroz prvu.groz no....




u analizi medicinsk o znanstven ih timova zna se da su Isusa prikovali u kutu od 80 stupnjeva,prema donjoj osovini.z amislite samo koje je užasne boli morao trpjeti onako više sati viseći.medicinari kažu...raspetome su usta otvorena,traži zraka,ošit mu je  uzdignut prema gore,lopatice tijesno uz tijelo.tr bušna prepona i gornji dio trbuha su jako uvučeni.koljena su lagano iskrivlje na.kažu,da zbog teškog disanja koje zastaje i smanjene cirkulaci je lice je bilo potpuno blijedo,obliveno krvlju i natečeno od udaraca.o sjećao je u tim trenucima veliku žeđ.leđa su mu sva bila izranjena od neljudsko g bičevanja remenjem i oštrim olovnim kuglicama ...kod padova je ozlijeđeno jako desno koljeno.. ..na križu svaki,pa i najmanji pokret glavom užasno boli.dah i krv mu zastaju.p uls mu je kažu udarao velikom brzinom.p ritisak krvi se mijenjao. u donjem dijelu tijela skupljenj a krv se teško dizala prema srcu,kompletno tkivo je kisikom bilo vrlo slabo hranjeno. ......




brza smrt je nastupila prema dr.Smittl einu kao rezultat "traumnats kog šoka".natpis-gore židovski,u sredini latinski,dolje grčki,nošen je u povorci,te je po svoj prilici,zajedno s drškom pričvršćen na križ nekoliko centimetr a iznad glave,da ga svi dobro vide.





golgota